POZDRAV DUVNU
Smrtne ruke pružam
na domak svijetlih ruđenja
jer nisam posljednji
jer nisam prvi
što ga silna čežnja mrvi
da duvanjsku zemlju
osjeća u krvi
zemljo rođena
grlim te zagrljajem
koji vječno traje
o kad bih imao
tako velike i blage ruke
da vas sve privinem na grudi
da s koscima vašim objedujem
na Duvanjskom polju
da vas sve utješim
vas ispaćene majke naše
vas umorne orače trudnih njiva
vas shrvane od teških briga
vas bijedne i žalosne
vas znojne i bolesne
vas koji ste odlutali na sve strane
i sad pustoš hara djedovo mi polje
o pustite me
pustite
tamo gdje još uvijek bol se toči
gdje otrov ljudi proliše doba
da pasem ko nedužno janje
zlatokosi busjen
iznad očeva groba
nek se bol vaša u meni pomladi
pa nek mrtvo srce u meni oživi
Ante Matić (Prvi broj Naših ognjišta, 1971.)
