PISMO 1.
Dragi maturanti,
Kao vaši profesori, osjećamo se iznimno ponosno gledajući vas kako zakoračujete prema novim horizontima. Vaša predanost, trud i upornost su inspiracija za sve nas. Kroz sve ove godine zajedno smo rasli, učili jedni od drugih i dijelili nezaboravne trenutke. Sada, dok se opraštamo, želimo vam poslati toplu poruku podrške. Neka vaša budućnost bude ispunjena strašću, hrabrošću i neograničenim mogućnostima. Hvala vam na svemu što ste nam pružili i želimo vam samo najbolje u svim vašim budućim pothvatima.
S ljubavlju,
Vaši profesori
PISMO 2.
Draga naša dico, Marulova dico,
ovo prethodno pismo skroz je korektno napisano. Ali kao da mu nešto fali. Jer isto ovo, od riječi do riječi, mogli su svojim učenicima napisati i profesori u New Yorku ili, primjerice, u Berlinu. Razumljivo, napisao ga je već sveprisutni Chat GPT.
Jednostavno, to je slika svijeta koji vas čeka: da vas strpa u nekakve kalupe i iskroji po nekim svojim mjerilima. Naravno, nećete vi na taj svijet jurišati kao Don Quijote na vjetrenjače, ali nemojte ni svinuti kičmu. Kad budete u Rimu, ponašajte se kao Rimljani, ali dok budete hodali rimskim ulicama, nemojte smetnuti s uma s čim su vas onamo uputili mater i ćaća. Budite kozmopoliti, ali ostanite i ona prava duvanjska dica! Lijepo je to napisao Šenoa: Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!/Pa diži čelo kao sunce čisto;/Jer kukavica tek se hrđi klanja.
Evo, poznajemo se skoro četiri godine. A znamo da vrijeme može biti vrlo subjektivna kategorija. Katkad su nam školski sati, i nama i vama, trajali cijelu vječnost, a katkad bi svih sedam proletjelo u trenu. Takav je i život sam, zbir dobrih i loših dana, a srednja je škola najbolji poligon za vježbanje života. Vjerujemo da smo vam bili koliko-toliko dobri treneri.
Na kraju vam možemo reći još samo ovo: Dico naša, sve vam sritno i blagoslovljeno bilo!
Vaši profesori