Ovogodišnja Strljanica na Kupresu već je završena. Većina Duvanjskog polja također je pokošena, sijeno spremljeno, a bale uredno složene uz njive i livade. Ipak, kraj srpnja možda je upravo pravo vrijeme da se prisjetimo čovjeka čije je ime desetljećima bilo sinonim za vrhunsku košnju.
Marko Marković – Mašun iz Mandina Sela, rođen 1953. godine, prvi je Duvnjak koji je osvojio čuvenu Strljanicu na Kupresu. Učinio je to već pri svom prvom nastupu 1980. godine. Do kraja desetljeća osvojio je još četiri naslova pobjednika – 1984., 1987., 1989. i 1990. godine. Uz brojna druga i treća mjesta ostao je upamćen kao najdekoriraniji kosbaša u povijesti ove glasovite manifestacije.
I danas, u osmom desetljeću života, okružen djecom i unučadi, nakon gastarbajterskog života, govori o košnji s istim žarom kao nekada.
– Evo, koliko mi je godina, i sada imam želju kositi – kaže kroz osmijeh.
„Ajde Crni, naoštri!“
Prva pobjeda ostala mu je najdraža uspomena.
– Kad sam 1980. prvi put izašao među kosce, bilo mi je malo neobično. Kosio sam ja Duvanjsko polje, ali Strljanica je bila nešto drugo. Te godine umro mi je otac pa sam nosio crninu. Kad bih izašao na livadu, publika bi vikala: „Ajde Crni, naoštri!“
Nije očekivao pobjedu.
– Nitko mene nije znao, niti sam ja ikoga znao. Iznenadio sam se kad sam pobijedio.
Vijest se brzo proširila.
– Nisam se ni vratio u Mandino Selo, a ljudi mi već čestitaju. Čuli preko Radio Sarajeva. U emisiji „Selo Veselo“ Zlatka Prlende objavili su da sam pobijedio.
Prisjeća se i zanimljivog detalja.
– Prvi mi je čestitao jedan čovjek koji je danas visoki dužnosnik u BiH. Njegovi su podrijetlom iz Duvna. Bio je uz komisiju pa je prvi doznao rezultate.
Pet pobjeda
Osim pet naslova pobjednika, gotovo je nevjerojatan podatak da je svaki put kada je nastupio završio na pobjedničkom postolju.
– Ja da nisam bio tako dobar, ne bi oni meni na milost dali toliko pobjeda. Nisam tada ni živio u Duvnu, radio sam u Austriji. Dolazio bih samo ljeti i za blagdane. Nisam poznavao ljude, nisam imao nikakvu vezu. Pobjeđivao sam samo zbog košnje.
Što je bilo presudno?
– Tehnika, brzina, snaga i volja. Ako nemaš volje za košnjom, ne možeš kositi. Ja sam znao sanjati košenje. Večer prije Strljanice sanjao bih kako kosim.
„Publika je pratila svaki moj zamah“
Strljanica osamdesetih godina bila je mnogo više od natjecanja.
– To je bio pravi dernek. Šatori, glazba, pjevači iz cijele bivše države. Mene bi poslije natjecanja zvali na pozornicu ili u šatore. Gostioničari su me plaćali da sjedim kod njih jer bi onda došlo više svijeta.
Publika ga je, kaže, posebno voljela.
– Pratili su svaki moj pokret kose.
Jednom su mu čak pokušali i podmetnuti.
– Sakrili su mi brus. Ali publika je vidjela tko ga je odnio pa su svi povikali gdje je.
„Konkurencija je bila pet puta jača“
Mašun smatra da je nekada bilo mnogo teže pobijediti.
– Prije 30 ili 40 godina konkurencija je bila pet puta jača. Ljudi su više kosili nego danas. Svi su se bavili poljoprivredom.
Posebno pamti neka velika imena među koscima.
– Bili su tu Rade Sokolov, Laketa Lazo, Karašin iz Bugojna, Rajko Grahovac iz Šipova, Kuštro s Kupresa, Đođa policajac, Ćibara i mnogi drugi.
Kako nastaje vrhunski kosac?
Na pitanje što je važnije – snaga ili tehnika – odgovara bez razmišljanja:
– Sve je do kose. Ako znaš naoštriti i poklepati, pobijedit ćeš.
Potom slijedi pravo malo predavanje o košnji.
– Pravi kosac mora se dobro slegnuti. Kad kosiš uspravno, lomiš se u leđima. Kad se spustiš kako treba, kosa brije travu. Kljun reže, a peta kupi travu.
Objašnjava kako kosa mora odgovarati čovjeku.
– Od jednog do drugog čačka treba biti širina ramena kosca. A cijela kosa mora biti duga koliko je čovjek visok do pazuha.
Važan je i brus.
– Ne smije biti mastan. Ne smiju ni ruke biti masne kad oštriš. Ljudi su prije čuvali kose i brusove kao oči u glavi.
Od jutra do mraka
Dok govori o prošlim vremenima, jasno je koliko je košnja nekada značila.
– Košnja je bila sve. Kosilo se za stoku. Danas to rade strojevi, a prije se od toga živjelo.
Prisjeća se vlastite mladosti.
– Znao sam po 30 ili 40 dana zaredom kositi svaki dan. Od jutra do mraka. I po Duvanjskom polju i po planini.
Bio je toliko cijenjen da je, kako kaže, u selu bio najplaćeniji kosac.
– Kad je bila dobra atmosfera među ljudima, lakše se radilo. Košnja nije bila samo posao. Bilo je tu pjesme, druženja, nadmetanja. Nedjeljom se oštrila kosa, a ponedjeljkom kosilo.
Pozivi iz cijele bivše države
Nakon pobjeda na Kupresu stizali su i pozivi izvan BiH.
– Zvali su me da počasno kosim na Rajcu u Srbiji, u Pljevljima u Crnoj Gori i u Čajniču u BiH. I išao sam.
Natjecao se i u Grabovici u Tomislavgradu, gdje je 2013. u 60. godini života osvojio drugo mjesto, a par godina ranije i prvo.
– Draže mi je kositi na Kupresu, ali lijepo je i u Grabovici pomoliti se sv. Anti i onda kositi.
Jedna uspomena posebno mu je draga. Na fotografiji koju danas čuva nosi vrijedno đile koje mu je poklonio Ivan Pavić „Bulgarin“ iz Tijarice.
– Izgubio je brus star više od sto godina. Ja sam ga našao i vratio. Rekao mi je da ga ni brat bratu ne bi vratio jer je toliko vrijedan. Onda mi je poklonio đile.
„Mladi bi se ozbiljno namučili“
Na kraju razgovora pitamo ga ono što se samo nameće.
Da danas može izaći na Strljanicu u svojim najboljim godinama, bi li pobijedio?
Mašun se nasmije.
– Mladi bi se ozbiljno namučili sa mnom.
A što ga je košnja naučila o životu?
Odgovor stiže brzo i bez puno razmišljanja.
– Svemu me naučila.
Možda je upravo u toj kratkoj rečenici sadržana cijela priča o Marku Markoviću – Mašunu. O čovjeku koji je pet puta pokorio Kupres, koji je kosio od jutra do mraka, kojemu je publika skandirala, a radio objavljivao pobjede. O čovjeku iz vremena kada se uspjeh nije mjerio lajkovima i pratiteljima, nego čistim otkosom, oštrinom kose i pošteno zarađenim pljeskom. Za kraj, uživajmo u još jednoj njegovoj besprijekornoj košnji.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
