Donosimo priču o dvoje ljudi koji su u mladosti živjeli kao susjedi. Onda se među njima dogodila ljubav, koja ih je dovela do Ljubavi, a ta Ljubav ih je prije malo više od dvije godine nagradila darom za kojim su toliko dugo čeznuli – roditeljstvom. Posvojenjem su postali roditelji petorice dječaka. Ekskluzivno za Bitno.net ispričali su potresno svjedočanstvo… Njihovu priču zabilježila je Rašeljka Zemunović, a fotografije je snimio Marin Škarica.
U svojoj profesionalnoj karijeri vjerojatno nikada nisam susrela ljude s kojima sam tako brzo ‘kliknula’, doslovno u nekoliko minuta. Pružili smo si ruke, ja sam zatim sjela za stol, uključila diktafon i postavila prvo pitanje. U tom trenutku je službeni intervju ustvari završio, a nastavio se srdačan, gotovo prijateljski razgovor, tijekom kojega su Ivana i Mario Đerđ iz Zagreba bez imalo ustručavanja prepričavali najintimnije trenutke svojeg života.
Pričali su mi kao da se poznajemo godinama: govorili su o odrastanju, o mladenačkim snovima, o upoznavanju, zaljubljenim godinama, vjenčanju, ali i suočavanju s križem neplodnosti, postupkom posvajanja te i o onom prekrasnom trenutku kada su napokon postali roditelji.
Oboje su rođeni u Bosni, ali su zbog rata preselili u Zagreb i godinama su živjeli kao prvi susjedi. Međutim, tek se kasnije među njima dogodila ljubav, koja ih je dovela do Ljubavi, a ta Ljubav ih je prije malo više od dvije godine nagradila darom za kojim su toliko dugo čeznuli – roditeljstvom. Postali su roditelji petorice dječaka. Ekskluzivno za Bitno.net ispričali su potresnu priču o svim izazovima s kojima su se suočavali na tom putu.
Mario: Odrastao sam bez oca. Prvih petnaest godina života, dok sam još uvijek živio u Gradačcu u BiH, taj nedostatak nisam toliko osjećao, jer sam djetinjstvo proveo u predivnom selu, okružen ljubavlju majke, bake i ujaka, ali i idiličnom prirodom. Onda je došao taj nesretni rat. Moja obitelj je izbjegla u Zagreb, gdje sam, budući da su se moji ujaci odselili u inozemstvo, odjednom postao jedini muškarac u obitelji, a s time i preuzeo brigu o svojoj obitelji. Dok su moji prijatelji imali očeve koji su ih mogli braniti i izvlačiti iz nevolja, ja sam sve probleme morao rješavati sam. Kroz pubertet sam prošao relativno mirno, jer zbog silnih obaveza nisam imao vremena za buntovništvo i nekakve lude provode. U Zagrebu sam upisao srednju Ugostiteljsko-turističku školu i školovao se za kuhara. Tjedan dana nakon mature pronašao sam posao u struci i idućih desetak godina bio sam jako zaposlen. Što se pak vjerskog života tiče, u Bosni sam redovito odlazio u crkvu, pohađao vjeronauk i primio sve sakramente, ali u Zagrebu nisam zadržao tu naviku. Kada sam se zaposlio, došao sam do prvog novca, počeo sam „bećariti“ i odvojio se od Crkve.
Biološkog oca prvi put sam vidio u petoj godini života. Stric me je doveo do njegove kuće, ali otac nije pokazao nikakav interes za mene. Nije htio prići i upoznati me. To me je jako povrijedilo. Idućih tridesetak godina više nisam htio čuti za njega. On je za mene bio potpuni stranac. Međutim, kada sam upoznao svoju suprugu Ivanu, stvari su se polako počele mijenjati. Najprije sam se vratio sakramentalnom životu, počeo promišljati o kršćanskom oprostu i pristao na novi susret s ocem. Drugi put sam ga susreo prije šest godina. Gledali smo se oči u oči. Točnije, ja sam njega gledao direktno u oči, a on nikako nije mogao zadržati pogled na meni. Malo je gledao u pod, a onda sa strane. Oči su mu treperile od srama. Bio je strašno uplašen. U zraku se osjećala silna nelagoda. Premda sam ja velika pričalica, u tom trenutku, u susretu s tim preplašenim starcem, nisam mogao zucnuti ni riječ. Samo sam ga dugo promatrao. Tek kasnije sam shvatio da mi je drago što smo se upoznali. Ponajviše zbog toga što sam tada donio jednu važnu odluku: nikada neću iznevjeriti svoju djecu, pa čak i pod cijenu vlastita života.
Ivana: Moje se djetinjstvo također dijeli na ono prije i poslije rata u Bosni. Rođena sam 1984. godine u pobožnoj katoličkoj obitelji iz okolice Prijedora. Odrasla sam uz dvije mlađe sestre. Bezbrižno djetinjstvo prekinuo je rat koji je započeo kada sam imala samo osam godina. Odjednom se sve promijenilo: nismo smjeli izlaziti iz kuće, strahovali smo kada bi nam netko pokucao na vrata i ponekad smo spavali u šumi. U proljeće 1993. godine iz Prijedora smo izašli zadnjim konvojem i stigli u Hrvatsku. S vremenom smo u Zagrebu počeli graditi obiteljsku kuću.
Cijeli tekst možete pročitati na portalu bitno.net
