Proteklu 2022. godinu zasigurno je obilježila (veliko)ruska agresija na samostalnu i suverenu državu Ukrajinu, koja formalno-pravno zapravo traje od 2014.; dok se danas u biti obilježava godišnjica eskalacije ruske invazije na Ukrajinu. U posljednje vrijeme, uglavnom su zašutjeli medijski eksponirani vojni analitičari – koji su prognozirali brzu kapitulaciju Ukrajine pred Putinovim blizkriegom. Zanemarili su tada veliku i veću motiviranost onog vojnika koji brani svoju zemlju, teritorij, narod i dom; od onog vojnika koji iste napada. Smetnuli su s uma, nedavno iskustvo rata u Hrvatskoj i BiH – da u ratnom vihoru nije nužno presudna brojčana i vojno-tehnološka nadmoć agresora, već srce branitelja. Navedena činjenica me itekako raduje; ne zbog radovanja prognozerskim promašajima stručnih analiza, nego zbog uspjeha ukrajinskih branitelja.
Od zlokobnog 24. veljače 2022. prolilo se more tinte ne bi li se prikazala i protumačila geopolitička pozadina i posljedice Putinove invazije na „bratski“ narod i državu. U tom kontekstu, u zadnjih godinu – pročitao sam niz kvalitetnih i sveobuhvatnih analiza rata u Ukrajini. Međutim, svako ozbiljno promišljanje, analiza pa i polemika – treba(ju) početi s notornom činjenicom da je ovdje riječ o agresiji Ruske Federacije i njezinih plaćeničkih pomagača na suverenu i međunarodno priznatu državu – Ukrajinu. Tek potom može se diskutirati o geopolitičkim i inim implikacijama rata u Ukrajini. U svijetu u kojem se geopolitička konstelacija snaga – mijenja znatno brže nego ikada u povijesti; koja sila će od rata u Ukrajini – geopolitički i financijski profitirati, u ovom trenutku je sporedno pitanje. Mnogi osuđuju politiku EU prema ruskoj agresiji; kako relativne trgovačke sankcije, tako i vojnu pomoć Ukrajini. Pri tom (ne)svjesno zabravljaju da je godinama prije ruske „specijalne vojne operacije“ ista ta „stara“ i inertna Europa – opetovano vodila „politiku popuštanja“; samo tada prema Putinu, kao i što je i 1930-ih vodila i prema Hitleru. Također, zaboravljaju kako su bjesni bili na, blago rečeno – šlampavu politiku „otpora“ Europe velikosrpskim nasrtajima na Hrvatsku i BiH. Iako, kao što već jednom napisah – sve je izglednije da će se EU i NATO boriti s agresorom do posljednjeg Ukrajinca, nastavi li vojna pomoć Ukrajincima stizati ovim tempom. Da, ovaj rat je izazvao ili dao obilat doprinos širenju inflacije u Europi i kod nas. Itekako razumijem zabrinutost ljudi s posljedičnim poskupljenjima izazvanim ratom u Ukrajini. Ali, mislim da Europa, kao i svaki pojedinac; ne treba i ne smije voditi politiku nesvrstanosti u pogledu ruske agresije na Ukrajinu, makar nas to koštalo pokojeg eura manje u novčaniku ili na bankovnom računu. S obzirom da živimo u „globalnom selu“, a rat se vodi skoro pa u susjednom dvorištu, čovjek ne smije ponoviti povijesnu pogrešku i izustiti: Ovo nije naš rat. Iako su to već neki i riječima i djelima učinili. Ali zar se trebam(o) svrstati uz bok Putinovih europskih vazala: Orbana, Vučića, Dodika, pre(u)obraženog Milanovića? Sačuvaj me Bože.
Zar narod koji je sličnu sudbinu i patnju proživio 1990-ih treba biti nesvrstan? Ili, ne daj Bože, na strani agresorske soldatske. Zar se ne možemo ili ne možeš – kao pojedinac koji je rat (pre)živio; ili s puškom u ruci, ili u mračnom skloništu, ili u izbjeglištvu, ili…barem moralno solidarizirati s narodom koji trenutno proživljava istu ratnu psihozu – s istim strahom i pitanjem: hoće li preživjeti? Treba li bi, i pojedinačno i kao narod! Hvala Bogu, prošlomjesečna akcija pomoći braći u Ukrajini u organizaciji Franjevačkog samostana u Tomislavgradu i prikupljena pomoć – pokazala je da se duvanjski puk solidarizirao s ukrajinskim narodom.
Često u historiografskim narativima čujemo i čitamo o bremenitoj i „mučeničkoj“ povijesti hrvatskog naroda tijekom 20. stoljeća. Naravno, uglavnom s punim pravom. Međutim, mislim da nema naroda koji je više pretrpio tijekom istog tog stoljeća od ukrajinskog, a trpi i dalje. I letimični pregled tih strahota kod čovjeka izazove jezu, ali i suosjećanje. Ukrajinci su u razmaku od desetak godina pretrpjeli dva Gladomora. Naime, 1921. i 1922. Lenjinovi boljševici su rekvirirali žito u korist države i lojalnih građana. Nekoliko milijuna ljudi umrlo je od gladi i s njom povezanih bolesti, najviše Ukrajinaca. Zatim je 1932. – 33. uslijedio i Staljinov Holodomor; kada je od umjetno izazvane gladi umrlo minimalno 4 milijuna Ukrajinaca, a prema ukrajinskim povjesničarima 7 milijuna. Dakle, Lenjin i Staljin su shvatili i primijenili da je hrana, odnosno njezino prisilno oduzimanje, najbolje oružje protiv ukrajinskog seljaka. Također su desetci tisuća Ukrajinaca – politička i intelektualna elita; stradali tijekom „Staljinovih čistiki“, ili su prognani zbog bizarnih razloga u Gulage. No, ova mirnodopska bilanca komunističkih masovnih ubojstava Ukrajinaca, postala je još strašnija tijekom Drugog svjetskog rata i Hitlerove kampanje osvajanja životnog prostora na istoku; tada je nacistička mašinerija masakrirala stotine tisuća Ukrajinaca. Dakle, Staljin je Ukrajince ubijao, zatvarao i terorizirao prije rata; Hitler je činio isto tijekom rata. Uspoređujući navedene događaje s aktualnim ratom – očevidno je da ukrajinski narod trenutno proživljava sličnu patnju. Putinov glavni ratni cilj je „staljinistički“, s temeljnom težnjom očuvanja interesa na postsovjetskim prostorima; dok su mu metode realizacije donekle „hitlerovske“. Nacistički i sovjetski režim prostore od središnje Poljske, preko Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih zemalja, do zapadne Rusije pretvorili su u krvava prostranstva – kako ih je opisao povjesničar T. Snyder. Rusija i Vladimir Putin krenuli su žitorodna prostranstva Ukrajine – pretvarati u krvava prostranstva, sumnjam da tu namjeravaju stati!?
Svaki rat potresa sve pore društva; ali najviše nedaća, stradanja i ratnih trauma na svojoj koži osjeti – „mali čovjek“. Tako je i trenutno u Ukrajini. Do danas je, prema nezavisnim procjenama, smrtno stradalo 50 000 civila. Nažalost, od početka rata do danas, priče o sudbini ukrajinskog seljaka, radnika, uplakanih majki i djece – opet se nalaze na novinarskim i svim drugim marginama.
Stoga barem s moje virtualne Rostre i ovim tekstom upućujem – svesrdnu, glasnu i nedvosmislenu podršku ukrajinskom narodu. Narodu u koji se puca; vojnicima koji brane voljenu zemlju i obitelj, uplakanim majkama koje pokapaju svoje sinove, patrijarhu koji moli za mir a ne daje blagoslov ratu, djeci koja sa zebnjom očekuju povratak oca s bojišta…
Na kraju čovjeku preostaje samo, iskreni a ne himbeni, vapaj za mir u Ukrajini. Ali ne bilo kakav mir. Ne mir po diktatu kremaljskog silnika i njegovih oligarhijskih sponzora, već pravedni mir. Mir po mjeri svake ukrajinske žrtve – na teritoriju oslobođene i cjelokupne Ukrajine.
Krešimir Parlov/Tomislavcity
