Često me neko upita šta je to Duvno, gdje je ono i kakvo je. Na to pitanje dala sam mnogo različitih odgovora kroz svoj život pokušavajući najbolje odgonetnuti zagonetku koja se krije u tom mjestu. Međutim, kako prolazi vrijeme, to pitanje doživljavam sve stresnije jer se u meni probudi određena količina straha da ću neke ljepote predstaviti pogrešno ili nedovoljno dobro.
Za mene je Duvno odmor. Odmor za tijelo, za dušu i za um. To je ono mjesto koje zamišljam tokom napornog dana kada zatvorim oči i poželim da sam negdje drugo. Zamislim to predivno prostranstvo koje izgleda pomalo nerealno. Nazivam ga nerealnim jer nigdje drugo nisam vidjela prizore koji su kao naslikani. Zamišljam i buru, ali onu osvježavajuću koja mi pomjera kosu u kojem god smjeru poželi. Bura je zaštitni znak Duvna i nikada se nisam naljutila što mi je pokvarila frizuru. Protiv nje ne možeš jer je ipak ona glavna na tom području. Umom mi se prošeću i ogromne poljane koje su odmor za oči. Čini mi se da bih ih mogla posmatrati satima bez da mi dosadi. Duvno su i ona okolna brda koja predstavljaju pravi izazov za avanturiste. Skupiti snage i popeti se na jedno takvo daje mogućnost čovjeku da se osjeća kao da cijelo Duvno leži na njegovom dlanu. Na pola puta pomisliš kako je to besmisleno, međutim definitivno se isplati. Tek kada vidiš Duvno iz te perspektive, shvatiš da je ono dio tebe, shvatiš da udišeš njegove djeliće.
Svaki dio Duvna ima dušu. Svaki cvijet na livadi, svaka kap Šujice, pa čak i kamen od koje je napravljena neka kuća. Svaki prolaznik kojeg sretneš ima svoju priču o tom mjestu, kao i svaka bora na njegovom licu. Takvih priča znam jako puno i rado ih se sjećam.
Međutim, ono najdraže u Duvnu mi je nebo. Najljepši zalasci sunca koje sam ikada vidjela su upravo tu. Nebo bude poput razlivenih vodenih boja. Najprije se miješaju roza i žuta, a nakon nekog vremena im se pridruže i nešto tamnije plava i ljubičasta. Da postoji mašina kojom bih mogla zaustaviti vrijeme, u trenutku zalaska sunca u Duvnu bih to i učinila. Voljela bih te prizore uvijek gledati.
U trenutku kada se razočaram što je sunce potpuno zašlo i što se oko mene nalazi tama, uočim novi prizor kojem se mogu diviti. Na nebu se može uočiti prava zvjezdana čarolija. Vedro nebo i ni sama ne znam koliko predivnih zvijezda sija iznad tog divnog mjesta.
Ni sama ne mogu odlučiti koji dio dana ili koje godišnje doba najljepše stoji Duvnu. U toku svakog prošeta se po modnoj pisti spretno zadivljujući sve prisutne. Uvijek se možeš diviti Duvnu i svemu što ono nosi.
Kada bih gore navedene riječi ponudila kao svoj odgovor na pitanje „Šta je Duvno?“ vjerovatno još uvijek ne bi bilo dovoljno. Ali to i jest glavni smisao moje današnje priče. Duvno se ni ne može opisati u potpunosti. Uvijek će postojati bar još jedna lijepa stvar koju će neko zaboraviti, i slika neće biti potpuna. Zato je ovo opisivanje poput slagalice čiji jedan dio uvijek nedostaje.
Naida Nuhić/Tomislavcity
