Nekoć, njih dvije, bjehu bliske.
Najbliskije.
Jedna drugoj, najtajnije tajne,
bez mrvice sumnje, odavahu k’o najbliskijemu.
I sve tako dok, nekako, neopazice,
postadoše žene, pa, slučajno
i suparnice.
Rivalke.
Mladenački ludo, zagledane
u istog mladića.
A, biše on samo u prolazu.
Tek na tjedan, dva…
Njima sasvim dovoljno da navuku boje
najljućeg dušmana.
Nasta rat.
Momče se već netragom izgubilo,
kako je i stiglo, ali rat se nastavio;
podjednako žestok i besmislen.
Vremenom se i zaboravilo kako je sve počelo, ipak, gordost nije jenjavala.
Mjerkajuć se budno, ispod oka,
i najmanji uspjeh one druge, primao se kao noćna mora.
Kao sol na ranu.
Sve do trenutka kad se jedna od njih udala za sranca, otplovivši daleko,
daleko…preko ocena.
Nekako se odmah srušila i brana
koju digoše među se.
I nikada više ne vidješe se.
Stidjele su se pred sobom.
Makar osjećahu prazninu bezdana,
nisu iskale kontakta.
A, vrijeme, k’o za inat, ne htjede im sjećanja na sretne dane zastrijeti.
Od objesnih smijalica, kako su ih zvali, postale su opore.
Kao da su opet, jedna od druge,
kao nekoć u školi, život prepisivale.
Čvršćeg prijateljstva, u drugima,
više nisu našle.
Žalosno nepomirene, jedna drugoj,
do vječnosti, ostadoše ono najbolje
što ikada imaše, a cijeniti, eto, ne znadoše.
Nada Beljan/Tomislavcity
