Živjela, u nekom gradiću, neka, prilično imućna i stoga vrlo utjecajna i ohola gospoja.
Sa svima se odnosila svisoka.
“Kao da je Boga uhvatila za bradu”, šaptahu susjedi kada bi se provezla svojim luksuznim kolima.
Pa, i jest uhvatila, mislili su drugi uzdišući za lagodnosti koja joj je, udajom za bogata trgovca, pala kao sjekira u med.
Muž joj, kažu, bijaše čista suprotnost.
Blag i suosjećajan i, po njenom sudu, previše “široke ruke” za horde potrebitih, zbog čega joj se gotovo morao ispričavati, kao da je učinio kakav zločin i kao da davaše njeno, a ne svoje.
No, onako blage ćudi, radije se klonuo nepotrebnog sukoba, tim više što su imali prekrasno dijete.
Previše je volio svoju dražesnu curicu gustih uvojaka da bi ju izlagao obiteljskim trzavicama.
Zbog nje je popuštao više nego bi mu prirodna popustljivost dopuštala.
Jednom prigodom, zatekla se na vratima neka prosjakinja…
“Bog vam da’…dijete mi je gladno…!”, zavapi sirota žena čim se gospoja ukaza na vratima.
Iza nje radoznalo provirivaše čupava glavica.
Nije još ni izustila molbu, kad gospoja na nju sasu paljbu.
Onako kako je već dobro uvježbala na mužu.
Da što se ne potrudi i radi k’o svi drugi….i ovo i ono….sve oštrije od oštrijeg.
I da više ne dodijava poštenu, radišnome svijetu.
(Uzgred, ona sama nikada nije bila dio tog “radišnog svijeta”; ponajmanje poštenog)
Posramljena žena pognu glavu, plaho se ispriča i požuri s vrata.
Oči su joj neobično blistale.
Kao u vrućici.
Prije nego se majka snašla, mala je čupavica trčala za ženom, vičući:
“Imam ja! Evo!”
Mahala je, u očima prosjakinje, povećom novčanicom, od koje joj, siroti, kičmom prođoše žmarci.
“Evo!”, ponovi odlučno kada ju sustiže pružajući veliku novčanicu iz malene ruke.
Neusuđujuć se uzeti ponuđeno, prosjakinja pogleda put gospoje koja je bila zatečena gotovo kao i ona.
– Od kud ti to, ha?, upita oštro.
– Tata mi dao. – uzvrati – Mogu dat’?
Gospoja proguta knedlu ljutnje. Krajičkom oka, vidjela je kako ih vrtlar krišom promatra.
Kretnjom dlana dade nevoljki pristanak i pozva ju da se požuri.
Nije, dakako, propustila priliku da i njoj očita bukvicu o pametnijem gospodarenju novcem.
Kada je zgodu s prosjakom ispričala ocu; čvrsto ju zagrli.
“Moja kći!”, reče ponosno.
Posjevši je na koljeno dade joj istu onu novčanicu.
I još nešto nadoda.
Sva uzbuđena, zausti da nešto kaže, a, on joj blago stavi kažiprst na usta i uz smješak izusti samo: “Pssst!”
Nada Beljan/Tomislavcity
