Bilo je kasno popodne, tog kišnog, maglovitog dana, kada je sjela za stol pred mnoštvom đačkih zadaćnica koje su, već neko vrijeme, čekale neispravljene.
Nije bila sigurna je li zbog naglo otetog ljeta, sivila neba ili nečeg stotog, tek joj se nekako ništa nije dalo.
Bijaše mlada; možda još uvijek željna mladenačke skitnje i zabave, a već je, eto, zaglavila u toj “pripizdini”, kako joj spočitavahu, gdje je i starcima valjda bilo dosadno i monotono.
Nije se pretjerano branila od prigovora.
Ta, u danima poput ovoga, kada jesenje jugo pojačava osjećaj besmisla, i sama se kajala što je gradski asfalt nesmotreno zamijenila seoskim blatom.
Voljela je svoj poziv, dakako, ali ovo je ipak previše odricanja u njenoj definiciji zadovoljstva poslom.
Pogotovo u neke plačljive dane poput ovoga.
Ne bi se moglo reći da se osjećala pretjerano sretnom kada je, onako preko volje, otvorila prvi sastavak naslova “Najsretniji dan” kojeg je zadala svojim trećašima prije…koliko već?
Čitala je gotovo mahinalno, i jednako tako, crvenom olovkom podcrtavala pravopisne greške.Već je bila pri kraju kad joj pogled zape na “Najsretnijem danu” koji je netom pročitala.
“Najsretniji je bio dan kad smo dobili struju, pa nam nije više mračno. Meni i baki.”
Cijelim tijelom prođoše joj trnci.
Munjevitim pokretom provjeri ime autora.
Ruka joj zadrhta dok se ponovo vraćala “najsretnijem danu” jednog malog desetgodišnjaka.
Danas!
U eri izobilja…!
Eri u kojoj njegovi vršnjaci imaju mobitele, odjeću s potpisom i milijun drugih objesti.
Podjednako i oni u gradu i na selu.
Kako li ga nije zapazila ranije?
Tog povučenog, mirnog dječaka iz zadnje klupe.
Je li slučajno da sjedi baš tamo…u zadnjoj klupi?
Stotine pitanja s okusom suza jurcalo je kroz glavu iz koje su najednom izvjetrili svi njeni jadi.
Grčevito smišljaše što bi, kao učiteljica, i kao čovjek mogla učiniti.
Kako olakšati život djetetu kojem je imati struju najveći doseg na ljestvici sreće?
Igrom slučaja (ili nečeg drugo), sjetila se Natječaja za naj-sastavak koji je nedavno vidjela.
Tjerana nečim što ne bi znala imenovati, ispuni obrazac i posla dječakov sastav na Natječaj.
Htjela je malo prodrmati taj, sitošću uspavani, inertni svijet, onoliko koliko to mogu neke slabašne ruke, neke tamo seoske učiteljice.
Nije joj bilo bitno šta će tko pomisliti.
Željela je tek bezglasno vrisnuti.
Onako kako joj zavrišta srce od pogleda na ovaj sastavak.
Nije dobio nikakvu nagradu, dakako, ali je privukao takvu medijsku pozornost koja je urodila čudesim ishodom za siromašnog dječaka.
Uskoro su on i njegova baka, koju je jedino imao, pored struje, dobili i novu novcijatu kuću sa svime što ide uz prosječne kuće.
Jedno duboko ganuto srce zakotrljalo se niz padinu stvorivši veliku grudu dobrote kadru “premještati planine” kako je i obećano.
Nada Beljan/Tomislavcity
