Ona je u nama, blizu srca
Tuga se nametne ko nevidljiva mreža,
sve je dublja i učestalija
Nostalgija je snažno prisutna
Ne blijede iz oka slike
Nebeskog krajolika.
Ulice grada nestaju ispod cipela
Noćima san snivam
Dani monotoni bivaju
Pjesme drugačije zvuče
Čujem nepoznate riječi
Kiše rijekama buče.
Ganga negdje odzvanja
Zvuk kamena i mramora
Muka, krik, patnja
“Hrvatska šutnja”
Slobodarski poklič mog puka
Prepoznavanje, dozivanje, milovanje
Tupi zvuk vokala, britki mač suglasnika.
Surova, kruta, suha
Kamenita, ali je naša
Ko bura razorna i topla
Ko ruke majke i maćehe
Briše niz polje, kovitla nebom oblake
Prenosi smetove, ugoni u kosti studen
Gura na brda grumenje
Gusta je i pitka ko jutarnja magla.
I naša djeca su ovdje
Ja se za njih bojim
Da neće prepoznati očeve stope
Djedove suze,
Slavnu povijest,
Ne tako davnu,
I jezik lipi, dični roda moga
Nek nose u srcu Lijepu Nasu
Koja je u svima nama.
Ona je svitanje mlade zore,
Naše plavo more
I Zastave su u nama, to smo mi
Neka se vijore cijelu vječnost
Nek žive boje u nama
I naša sveta Himna.
Tko to smije zaboraviti
Svetu sliku prošlosti,
Molitvu
I s usta da nestane krunica,
“Oče nas, daj nam danas…”
I melodija divna Lijepe Naše Domovine.
Ne vidim sunca, ni mjeseca
Na baušteli mi i dom
Moje misli su nasukani brod
Pomozi mi Bože, da dodirnem svod
Da prošetam niz duvanjsku stranu
I zagrlim nebo i plitku rijeku
I u kavani zagangam
“Rastavi nas, pobro dalečina
Tebe Brišnik, mene Argentina!”
“Vraćam ti se Tomislavegrade”,
Na drago široko polje
Opet sam tu među svojima
Dajte, da odmorim umornu dušu
I zaspem na cvjetnim poljima.
Milan Bojkić, 10.2.2020 Basel
Foto: Zlatko Ćorić/Tomislavcity
