Duško Vranešević i HNK Tomislav završili su svoju zajedničku epizodu. Oglasili su se putem službenih stranica HNK Tomislav. Riječ je o sporazumnom rastanku, pa je odmah jasnije da to ide u prilog i jednoj i drugoj strani.
Kako dalje, što dalje, hoće li idući trener dostići ili nadmašiti stratega iz Novog Grada?
Već sada su to pitanja koja će okupirati čelne ljude u Hrvatskom nogometnom klubu Tomislav. Očekivanja su velika, naročito nakon ove sezone u kojoj je Tomislav obilježila disciplina i ustroj uveden pod kormilom Vraneševića. Uvjerljiva pobjeda za kraj i konačno peto mjesto potvrda su najuspješnije Tomislavove natjecateljske sezone i postizanje cilja kojem je Vranešević težio od početka svoje vladavine.
No, vratimo se u prošlost.
Prisjetimo se kako je Vranešević od kluba koji nije imao renome, od kluba koji se samo spominjao u kontekstu dobrog domaćina, uspio napraviti klub koji je, rekli bi otočki mediji mogao biti “Dark horse” ove sezone.
Karizmatika jednog anonimca
Dakle, kao kula od karata rušilo se sve što je se pokušalo graditi nakon ostvarenog ulaska u Prvu ligu FBiH. Malo je stvari krenulo za rukom upravi, trenerima i igračima. Jednostavno, neiskustvo je odigralo veliku ulogu u toj priči i svaki naredni potez predstavljalo je samo još veće probleme. Svaki dobronamjerni potez činio se kao kontra efekt.
U trenerskom smislu, uprava je tražila rješenja u selektiranju domaćih trenera. Poznavanje sredine, mentaliteta, a prije svega poznavaje igrača, koji su bili već pod palicama tadašnjih trenera u nekim mlađim kategorijama. Tu mislimo na Bonislava Perkovića, Ivicu Sušilovića i Stojana Sladoju. Ti ljudi su imali zajedničku, a prije svega najbolju namjeru, podignuti Tomislav i izvest ga na pravi put. Nažalost, to niti jednom nije pošlo za rukom. Jednostavno, seniorski nogomet i ova razina natjecanja iziskuje i mnogo više iskustva, kvalificiranosti i posvećenosti. Ne treba zaboraviti ni Zlatka Čondića, kao instant rješenje, no ni on nije uhvatio konstantu i ubrzo je postao bivši.
Ono što je bilo vidljivo i jasno, a to je da će Tomislav morati posegnuti za rješenjem u vidu stranca, koji će morati prije svega psihološki stabilizirati momčad, ukazati im da oni i dalje znaju igrati nogomet i da će morati dati zadnji atom u naumu da ostanu dio prvoligaškog društva.
Toga 22. listopada 2022. godine u Tomislavgradu se pojavljuje ime koje će svi ljubitelji nogometa i HNK Tomislava pamtiti kao nekoga tko je publiku navikao na pobjede, netko tko se ne boji svoje ambicije staviti na stol i ostvariti ih. To je bio Duško Vranešević, anonimac, koji je na mala vrata ušao i postavio temelje, sada već kluba koji je stekao određen renome i pretendirao za najveće osvježenje lige. Govorimo anonimac, da bio je anonimac. Samo uzak krug ljudi unutar kluba znao je tko je Duško Vranešević. Bilo je to biti ili ne biti. Pogoditi ili promašiti. U moru rješenja, uprava se nadala da je on pun pogodak. I da, tako se ispostavilo. Vranešević je bio pokretač novog Tomislava.
Kada malo bolje pogledamo i rezimiramo razdoblje u kojem je Vranešević vodio Tomislav, mišljenja smo da je je to bio ogledan primjer simbioze. Jedno bez drugoga nije moglo. Tomislavu je trebao netko tko će svojim načelima, prije svega novitetima probuditi klub, a Tomislav je Vraneševiću bio pozornica koju je morao iskoristit za svoju individualnu trenersku karijeru. Klub s uvjetima kakve Tomislav posjeduje, i karizmatičnost koju je Vranešević imao, bili su idealan spoj predodređen za uspjeh. Bio je Vranešević pravo osvježenje za klub. Velika razina profesionalnosti i voljni trenutak koji je unio, sigurno su nešto što igrači ni publika nisu mogli zamisliti da će to gledati u svom “dvorištu”.
E sad, što smatramo uspjehom?
Je li letvica očekivanja porasla nakon debitantske sezone? Naravno da je. Ali, jesu li u nekim situacijama navijači bili realni? Ne baš. U toj debitantskoj sezoni Duška Vraneševića, da je netko ponudio 7. mjesto po njegovom dolasku, siguran sam da bi ga objeručke prihvatili svi. I da, osnovni cilj se ostvario, a to je ostanak u prvoligaškom društvu.
No, kada analiziramo sezonu 23./24. i kada uzmemo u obzir da je liga možda jača bila nego prethodnih sezona, onda Tomislavovo 5. mjesto ima itekakvu težinu. Ne treba zaboraviti niti lošija izdanja i slobodno možemo reći i pogreške. Ostaje žal za nekim utakmicama u kojima su se mogla ostvariti 3 boda: Čelik, Gornji Rahić, Rudar, Jedinstvo… Ipak, treba biti realan i prihvatiti činjenicu da je Vranešević vodio jednu od mlađih ekipa u ligi, pa su time i oscilacije pojedinih igrača bile izvjesnije.
Ambicije, dosljednost
Kraj je sezone, a igrači i treneri već su na destinacijama koje će im služiti kao odmor. Ali, postavlja se pitanje: Je li javnost iznenađena odlaskom Vraneševića? Ili su pak bili svjesni da je Vranešević pretendirao na nešto veće i čekao pravu priliku? Sigurno da je i to razlog, ali vjerujemo da bi i bez toga Vraneševićev odlazak bio izvjestan.
Nepopularno mišljenje je da je Vranešević izvukao maksimum i ostvario što je htio, jasno je ostavio svoj potpis na ovu ekipu, jasno je pokazao, uz igrače bez kojih to ne bi bilo moguće, da određena količina zasluga ide njemu. Svjestan je i on sam da je uradio ono što je htio i zašto je doveden i da je vrijeme za iskorak u većem klubu, u kojem se možda neće nalaziti u komfor zoni.
Generalno gledano, rad Duška Vraneševića ne može i ne smije biti osporen. Tomislavgrad je imao mogućnost, bar na određeno vrijeme, gledati i svjedočiti određenoj profesionalnosti na koju ranije nismo naviknuli, a biti ćemo slobodni reći ni ova liga. Vraneševićev karakter je možda nekada bio previše rezolutan i oštar, ali rezultat je bio mjerilo koje ga je krasilo i odlikovalo da je on taj koji je postavio temelje jednom klubu koji je dobrim djelom bio zagazio u rupu i malo tko je vjerovao da će izaći na pravi put. Može ga se voljeti ili ne voljeti, ali dostići ono što je on uradio, mislim, trebat će dosta vremena da se stigne.
No, ono što je također bitno, sporazumni raskid je prošao na zadovoljstvo obje strane, s osmjehom i bez fige u džepu.
Mario Jakovljević/Tomislavcity
