Prema drevnoj tradiciji uoči Ivanjdana pale se i preskaču velike vatre uz riječi: “Od Ivana do Ivana, od vode do vode, da me noge ne bole! I ruke, i noge, i glava, i duša…” Pjesma ide dalje, u molitvu za cijelo malo misto: “Od Ivanje do Petrove – da nas vile ne pohode…”
Naša suradnica Nada Beljan davno je o tome običaju lijepo napisala:
“Uvečer, 23. lipnja, uoči proslave svetoga Ivana, tradicionalno se pale svitnjaci, gorika, viškuća. Dugo vrimena već nisam nazočila toj vatrenoj veselici, pa ne znam šta sve danas čeljad stavlja na rpu za svitnjak.
Nekoć, naime, to nije bilo ni malo jednostavno.
Šta god zgodnoga zamiriš, ne daju ti, jer sve triba.Uzmeš neki prastari mutap, što mu se više ne zna za boju, a mater panično viče:
“Ostav to!”
Jamiš kakvu kartonsku kutijetinu, komad gumetine ili kakvu god kartušinu i opet isto: “Ostav to, triba mi!”
A, Iruda ti živa, pa ima li išta što ne triba? Čime ćemo palit svitnjak i purginjat vatru, ako sve triba?
Pa, triba i svitnjak, majke ti!
Ne znam kako, na kraju bi se, ipak nekako skupila dobra rpa, tako da bi naš svitnjak, uvik, uvik, uvik bio najbolji od sviju.
Barem smo tako virovali mi, razdragana drčina, sa šćapovima za purginjanje, u rukama, s kojima smo stalno raspirivali žeru uz glasne povike:
“Naš najboljiiiii!”
Isto to su vikala i ostala dica skakućući oko svojih svitnjaka.
I svakome se, s pravom, njegov činio najbolji.
I bio je takav.
Toliko vatre u djetinjem srcu ne more nadjačati nikakva tuđa rpa, pa sve da je do neba, ko kula babilonska.
Kada ne bi bilo dovoljno drva, slame, kartušine i gume, ta bi ih vatra u našim očima i srcima, svestrano nadomjestila.
Danas se pale krijesovi i po gradskim parkovima, no nije to, to.
Veličinu svečanosti paljenja svitnjaka, u svoj punini, može doživiti samo netko tko u njemu vidi čarobnu ljepotu onoga što slijedi sutra: Ivanjdan; dernek svih derneka!”
U galeriji donosimo nekoliko aktualnih fotografija snimljenih večeras u duvanjskome kraju.
Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity
