Kršćanska obitelj je Kristova zajednica ili ‘Crkva u malom’.
Bog je ustanovio obitelj kad je stvorio muža i ženu. Osnovna zadaća braka i obitelji je biti u službi života. Svi kršteni su djeca Božja i tvore jednu obitelj u Kristu. Stvaraju ‘domaću Crkvu’ u kojoj žive vjera, nada i ljubav. U tom zajedništvu, svi su članovi jednakoga dostojanstva i dobra su im zajednička. Mnoštvo kršćanskih obitelji sačinjavaju veliku obitelj ili Katoličku Crkvu, za koju II. vatikanski koncil kaže u dokumentu Radost i nada: „Ona je kao kvasac i takoreći duša ljudskoga društva, koje ima da se u Kristu obnovi i preobrazi u Božju obitelj”. Svaki krštenik u ime Kristovo, ima brigu za izgradnjom ove zemlje. Tu započinje rasti Božja obitelj ili ‘Tijelo’ nove ljudske obitelji. Crkveni Oci će još u 4. stoljeću upotrijebit naziv za obitelj: ‘Crkva u malom’. U tom pojmu Crkve, Krist je glava, a svi skupa činimo jedno tijelo te zajednice. A ta zajednica je škola vjere, rada i poštenja. Kršćanstvo je uvijek cijenilo veliku vrednotu i svetost obiteljskoga života. Ta vrednota započinje sa svetošću ili sakramentom kršćanskoga braka. Ako se sjetimo prvih kršćana, kad im je sve bilo zajedničko, osim bračnoga kreveta, možemo razumjeti, kako su bili u zajedništvu molitve i rada, okupljeni oko Krista glave.
Papa Lav XIII. će 1893. godine ustanoviti posebni blagdan Svete obitelji u nedjelju u osmini Bogojavljenja, a od 1969. godine će se ustaliti blagdan Svete obitelji u nedjelju nakon Božića. Na II. vatikanskom koncilu prije 60 godina bili su i predstavnici roditelja. Nazvat će obitelj „kućna crkva” i „domaće svetište”. Svi ti nazivi govore o velikoj vrednoti te najmanje zajednice, te osnovne ljudske stanice iz koje živi i crkva i država.
U javnom ispitivanju u EU 1993. god. obitelj je na prvom mjestu među vrijednostima 95,7 %, a u Hrvatskoj u 1999. godini bijaše na prvom mjestu u vrijednostima od 98,2 %. Ali, danas je i obitelj u krizi. Neki to nazivaju atomskom krizom obitelji.
Kriza obitelji govori kako je sama bit ili srž obitelji ugrožena. Zajedništvo obitelji je rastrgano. Otac je za svojim biznisom ili u tvornici. I na štetu obiteljskoga zajedništva, uzima i vrijeme od obiteljskoga života za svoj biznis. Majka je u radionici i preumorna za obiteljsko uređenje. Dijete je u školi i vraća se u prazan stan. A starci i tako ostaju sami. U toj svakodnevnoj trci premalo je vremena za zajednički život u obitelji. Materijaliziranje duše i alkohol unište puno toga. Otac nema vremena, majka ne stigne sve, a dijete, s ključem oko vrata, ostaje samo u svom virtualnom svijetu pred kompjuterom i internetom u svojoj sobi. U takvim uvjetima lako strada bračna vjernost. Izgubi se nerazrješivost braka. Nema zajedničke molitve i poticaja na živu vjeru. Zajednički život nestaje. A nered se povećava. Nastaju suvremene pustinje u ljudskim dušama.
Sociolozi govore da su obitelj i vanjski rad u sukobima ili „konfliktnim strukturama”. A i sukob generacija je uvijek nazočan. Razgovaram s jednim djedom. Tuži se na mlađariju: „Ne poštuju, ne rade, ne mole. Što će biti od njih?” Slušam, šutim i najposlije upitam: „Molim te, što je tvoj djed govorio kad je tebi bilo 20 godina?” Odgovorio je: „Pa ovo isto što ja rekoh za mlade.”
Nitko nikoga ne razumije. Članovi obitelji su se našli u stanju rasipnoga ili izgubljenoga sina. Svima je potrebno razmišljanje o izgubljenim dobrima obiteljskoga života. Iako se to ponavlja iz naraštaja u naraštaj, ipak svi iz toga učimo. Roditelji imaju životno iskustvo i znanje. Prenose to i na svoju djecu koja rastu i postaju zrela. Svima je potrebno pokajanje i odluka na put povratka u obiteljsko zajedništvo. Svima je potreban život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji. Sve to u ljubavi, „koja je veza savršene skladnosti”, piše sv. Pavao Kološanima.
„Djeco, pokoravajte se u svemu roditeljima, jer je to ugodno Gospodinu.” A vi „očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne postanu malodušna!”, upozorava sv. Pavao Kološane. Tako ćemo sačuvati ono sveto što pripada našim obiteljima i našoj Crkvi.
Ludwig Anzengruber austrijski pisac dramaturg napisao je prije sto i pedeset godina i komad u 4 čina ‘Das vierte Gebote – Četvrta zapovijed’. Opisuje roditelje koji se previše petljaju u život svoje djece. Posebice predstavlja dječaka koji ide na stratiše i govori svećeniku: „Poštuj oca i majku, ali reci to i roditeljima.” Da, kako često roditelji zaborave na Božje zapovijedi. Bez Božjih zapovijedi nema novoga života ni potpune zajedničke radosti. Nema suglasja i skladnosti. A svima nam je teško, kad nema suglasja i skladnosti.
Obiteljsko suglasje i skladnost donose ugodan život svih članova i ono sveto u život obitelji. Božje ‘sveto’ nije daleko, nije nedostižno jer je Bog došao među ljude. Sin Božji, Isus Krist je postao čovjekom i živio je među ljudima: u Betlehemu nekoliko tjedana, u Egiptu mjesecima, na Kalvariji nekoliko sati, ali je u Nazaretu 30 godina. Ostavio je sebe, svoje tijelo nama ljudima. Ono ‘sveto’ je među ljudima, samo mu treba otvoriti vrata svoje duše. Sveta obitelj nije nešto idealno nedostižno. To je obični život siromašnih ljudi. To je život radnika koji se bore za koru kruha, kao što je sv. Josip stolar u radionici, a Isus mu pomaže; kao što Marija vodi domaćinstvo i ide na izvor po vodu.
U svemu tome najvažnije je ono pouzdanje u Boga. Treba doći u kuću nebeskoga Oca. Ono što Isus odgovara Mariji i Josipu: „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?”, piše sv. Luka. Što smo učinili ili što činimo da naša obitelj bude u kući Oca nebeskoga? Naša obitelj treba biti ‘Crkva u malom’, u kojoj je učitelj i glava sam Isus Krist. Tada će to biti sretna obitelj i pred Bogom i pred ljudima.
Fra Ante Pranjić P.
