Zahvaljujući vrsnoj knjizi recepata iz Vinice s naslovom Šiškuša – Vinička kuharica s dušom Ljubica Mihaljević r. Šiško 1960. god. u Vinici postala je poznatom ne samo u viničkom kraju i njegovu okružju, nego i u Virovitici gdje se udala, te u drugim krajevima Hrvatske. Ponosna je što je njih četvero Viničana: Suzana Škojo, Nikola Mamić, Luka Malenica i Ljubica, složilo prelijepi Vinički kalendar za 2025. godinu i darovali su ga župniku don Jakovu Reniću i župljanima Vinice, kao i prijateljima te župe i toga k/raja. Dar sam dobio i ja primivši ga s radošću. Ovo je znak iskrene ljubavi prema zavičaju i njegovim stanovnicima. I ova najnovija knjiga s naslovom Vinica perom prosvjetarā potaknut će druge zanimanike na istraživanja i proučavanja dokumenata u arhivima Mostara i pogotovo Sarajeva o djelatnosti škole u središnjem selu Vinici i u drugim selima Župe Vinice: Pasiči, Mijakovu Polju i Rošnjačama. O školi u selu Vinici, u kojoj je središte župe Male Gospe, napisala je vrlo zanimljivu knjigu. Pročitao sam je s radošću i odlučio se na ovaj prikaz Ljubičina spisateljskog djelovanja.
Udata je Ljubica u Viroviticu za Mihaljevića, gdje i živi sa svojom obitelji. Češće se navrati sama i sa svojima u svoj rodni kraj i u svoje selo Šiške u povodu blagdana, proslava, slavlja Misa na planini Zavelim kod Gospina kipa i kamenoga oltara, Bilobrkovoj pećini i drugdje. U Šiškama žive njezin otac Zvonko i majka Marta, te pjesnikinja i spisateljica knjiga sestra Iva, a ostale sestre su se udale, osim još jedne i jedan se brat Ante oženio i svi žive u Makarskoj, a drugi njihov brat je don Marijan (r. 1976.) u Kanadi, gdje obavlja svoju svećeničku službu od Mlade Mise 25. svibnja 2014. u župnoj crkvi Rođenja Marijina u Vinici, a potom i u Makarskoj gdje je rođen, i to je bila prva Mlada Misa u tom gradu nakon punih sto godina, što će se dugo pamtiti pa i kad se u toj uzmorskoj Makarskoj opredijeli veći broj mladića u svećeništvo ili pak samo redovništvo ili redovništvo sa svećeništvom bit će spomena na ovaj sveti događaj koji nam daje snagu Duha i polet za životom učvršćujući zdravlje duše i tijela. Budući da se školovao u Kanadi, tamo je također proslavio svoju Mladu Misu i djeluje u pastoralu župa.
Pohađala je spisateljica Ljubica prva četiri razreda osnovne škole u Vinici, a sljedeća tri u Aržanu. Budući da su se roditelji preselili u Makarsku, djeca su nastavila svoja daljnja školovanja u novoj sredini, pa tako i Ljubica koja se upisala u 8. razred. U Makarskoj je ona, završivši osnovno školovanje, upisala srednju kuharsku školu, a potom je nastavila studij ekonomije. Kuharstvo i ekonomija uveli su je u svijet nastavnice kuharstva. U Makarskoj je djelovala 10 godina, a potom od udaje do umirovljenja povezana je svojim marljivim i vrijednim djelovanjem u školama suprugove i svoje Virovitice. U tome svome školskom djelovanju s mladima razvila se ljubav prema pučkim receptima kuharstva. Sreća je bila za taj rad što je s drugim znatiželjnicima došla u posjed bilježnica u kojima su pisale recepte domaćice u gradu Virovitici. To je doprinijelo pojavku vrijedne knjige recepata od početka 20. st. s naslovom Mikeški jestvenik. Upravo se tu začela ideja u Ljubici o opisivanju jelā i njihovih načina pripravljanja u zavičajnoj i rodnoj Vinici, koja je i središte župe. Podršku joj je dala etnologinja Jasmina Jurković Petras. Tako je nastala knjiga recepata Vinice s naslovom Šiškuša – vinička kuharica s dušom što ju je posvetila svojim roditeljima. U ovoj knjizi opisano je 77 vrsta vrsnih jela, što ih je dobro zapamtila u Šiškama od 1960. do 1973. god. Autorica je pripovijedala da ju je kroz zahtjevan postupak stvaranja ove autobiografske kuharice s Tromeđe vodila najmlađa kći Marta, magistra kroatistike, koja je urednica i lektorica knjige. Bez nje i njezinih savjeta knjige ne bi ni bilo, tvrdi sama njezina majka Ljubica. U potpunosti ju je iznenadila i obradovala kad je prihvatila majčin nagovor da recepte prikaže kao etnološke zapise. Skromni i jednostavni pripravci jela tražili su dopunu u vidu obiteljskih priča iz djetinjstva o odrastanju, opisa prilika, vinički rječnik od 1500 riječi, zatim pjesama, te nekoliko stručnih osvrta. Osobno sam, pročitavši tu knjigu, napisao pogovor, što sam ga pročitao na predstavljanju Šiškuše u Aržanu.
Postoji i zanimljivost koja se krije u činjenici da je prve recepte zapisala u rodnoj Vinici dok su njezini roditelji, brat i sestre bili na putu prema dalekoj Kanadi, gdje je mlađi brat Marijan imao prvo mladomisničko slavlje. I ta bratova odluka o svećeništvu je izvor na kojem se osnažila njezina želja za pisanjem spomenute knjige. Zavičajnost ju je osobito probudila i to što je 1999. god. posredstvom Hrvatskog radija dobila dokumentarac s naslovom “Zemlja bez Adama”, koji je snimljen 1968. god. u Viru, Vinici, ali i u njezinoj kući, u koju su se iz Makarske vratili 1996. god. roditelji i jedna sestra Iva, koja je vrlo nadarena pjesnikinja i uopće spisateljica. I ovim svojim pisanjem Ljubica im želi zahvaliti što su u Šiškama i što čuvaju rodno ognjište. Svi im se rado navraćaju i stječu mudrost od oca i dobrotu i ljubav od majke i oca. Ljubica je napisala i više puta rekla da njezino proživljeno viničko djetinjstvo ne može stati u jednu knjigu, a ovdje se usuđujem dodati da je u prvoj knjizi njeno proživljeno djetinjstvo u Šiškama i Vinici, kao i u Makarskoj, te godine braka u Virovitici pretočeno u sva hrvatska tla i mnogi ga upijaju jer vinički Šiškušini recepti mirišu diljem svijeta svetošću i ljepotom obiteljskoga života.
Budući da se iskazala vrijednom u školi gdje je s ljubavlju tumačila kuharstvo što ga je Bog zadao mužu i ženi, cijeloj obitelji, od samoga početka njegova stvaranja, i to dokazala i svojim kuhanjem s jakim osjećajem ljubavi prema Bogu i njegovim umnim stvorenjima, posve je opravdano bilo bavljenje i pisanje o viničkom školstvu, koje je nažalost ugašeno 2002. god. o čemu sam napisao i vijest te godine u katoličkom mjesečniku dviju hercegovačkih biskupija Crkvi na kamenu. Valja dometnuti da je školstvo bilo i u drugim selima Župe Vinice: Pasiči, Mijakovu Polju i Rošnjačama. To je zov nebesa i divota cijeloga toga kraja na Tromeđi, koji neće prestati. Uputila se u traganje za dokumentima, a za to treba vremena. Uspjela je u potrazi za dokumentacijom obići matičnu školu Stjepana Radića u Prisoju i našla je dvije matične knjige koje imaju premalo podataka. Kod rođaka u Vinici Dinka Prljevića našla je “Knjigu inspekcijskih zapisa” u OŠ Vinica od 1946. do 1961. god. Iako je spomenuta knjiga nepotpuna, ali ono što je ispisano u ovoj Ljubičinoj knjizi dragocjeno je za čitanje što stvara čežnju za prikupljanjem novih podataka iz prošlosti i pisanje, te objavljivanje nove knjige o cjelovitom poratnom školstvu u Vinici. Evo riječi o knjizi same autorice Ljubice: “Knjigu temeljim na zavičajnosti. Dakle, u prvom dijelu iznosim činjenice koje nisu nigdje evidentirane: koji su učitelji djelovali i kada, koliko je bilo učenika, koje su sve bile lokacije škola… U drugoj polovici knjige okrećem se u potpunosti zavičajnosti i iz 28 zapisnika izvlačim sve ono što govori o mojoj Vinici, o načinu života učenika i ljudi, o odnosu roditelja prema školi i slično. Školstvo u Vinici ugašeno je sada već davne 2002. god. Danas, 20-ak godina kasnije, autorica je ponosna što je stvorila sadržaj koji nije čisto pedagoški, već je i značajan za čitavu zajednicu kao i baštinu.“
I ta je njezina knjiga Vinica – Perom prosvjetarā stigla do mene posredstvom viničkoga župnika don Jakova Renića, koju mi je dao u moje ruke u Župnome dvoru na Trgu glagoljaša, pokraj prastare kule, stare crkve s obilježenim temeljima i nove crkve u čijoj je blizini spomenik biskupu Nikoli Bijankoviću i viničkim svećenicima glagoljašima iz 17. i 18. st.: don Jakovu Perkoviću, don Iliji Jurčeviću, don Martinu Jurčeviću, don Tadiji Ćaliću, don Josipu Lučiću i don Josipu Jozi Jurčeviću. Odmah sam je otpočeo čitati i razmišljati što bih mogao sve zapisati o ovoj knjizi da ostane uspomena u javnosti o vrloj spisateljici iz Šiška u Vinici i sa životnim gnijezdom u Virovitici u kojem je ona, muž i djeca.
Ova je knjiga dio za cjelinu – pars pro toto školstva u selu Vinici, gdje je i centar župe. Urednica i lektorica je Marta Đapić Mihaljević, grafičko oblikovanje teksta i slika djelo je Pčelinjak/Nikoline Mihaljević, a tiskanje je obavio Grafo-projekt u Virovitici. Spomenuta Jasmina Jurković Petras napisala je proslov s naslovom Borba protiv zaborava. Navodim samo jednu njezinu misao: “I ovom prilikom, njezinom zaslugom od zaborava sačuvani su brojni povijesni, jezični, etnografski, pedagoški i ini podatci viničkog kraja s temom prosvjetnog rada i školstva. Sve navedeno Ljubica upotpunjuje vlastitim zapisima i kazivanjima starijih poznanika, što ih prikuplja u razgovorima o ‘đačkim danima’.“ I Zdenka Ljubičić se osvrnula na ovu Ljubičinu knjigu, pogotovo na njezinu upornost sabiranja podataka o školi i njezinim đacima i učiteljima u Vinici. “Važno je napomenuti“, piše Zdenka, “da je knjižica“ s naslovom Knjiga inspekcijskih zapisa s 21 inspektorom i 14 učitelja od 1946. do 1961. god. “osakaćena, neki su listovi istrgnuti, ali pažljivom oku autorice ne promiču podatci zapisani na prethodnim stranicama koji svjedoče o vremenu službovanja učitelja. Pitanje je jesu li pri svojem odlasku iz Vinice neki od njih ponijeli i listove zapisnika da bi sakrili sadržaj zapisa o sebi i svojem radu. Što god bilo, nećemo istraživati, iako ne bi bilo teško doći do nekih zaključaka.“ Ova škola u selu Vinici bila je područno odjeljenje matične škole u Prisoju. Djelovala je kroz bure i oluje prijašnjega državnoga komunističkoga sustava, a potom kroz ratnu dramu Domovinskoga rata (1991.-1995. god.), te sve do 2002. god. kad je prestala. Ostatak djece išao je na školovanje u Aržano i Kazaginac.
Povijest Vinice i brojnoga viničkog puka (prije 2. svjetskog rata oko 4000 vjernika) vrlo je bogata, o čemu se može čitati u knjizi dviju monografija prigodom 125. obljetnice osnutka samostalne župe Vinice (1885.-2010.) autorā fra Roberta Jolića i don Ilije Drmića s naslovom Župa Vinica, Tomislavgrad 2010. u izdanju Naših ognjišta. I druga knjiga spomenutoga don Ilije, koja je objavljena s naslovom Vinička bašćina, s podnaslovom: Vinica u crkvenom i društvenom tisku (1961.-2011.), u izdanju Crkve na kamenu, u Mostaru 2012., puna je zanimljivih opisa Vinice i okolnih sela sa životom u njima. U prvoj knjizi Župa Vinica opisano je i školstvo u selima te župe: Vinici, Pasiči, Rošnjačama i Mijakovu Polju, s podignutim i obnavljanim školama kao i njihovim učiteljima. Osim toga, učiteljica u Pasiči Josipa Grubišić, rođena Mamić iz Livna, napisala je članak o školi i svome djelovanju u njoj s ostalim djelatnicima, što ga je fra Robert objavio u spomenutoj knjizi o župi Male Gospe u Vinici.
Ovdje donosim samo djelić iz bilješke uz taj opis učiteljice i slikarice Josipe Grubišić: “Josipa je napisala ovaj tekst koji nam otkriva mnogo toga iz tih vremena djelovanja škole u Pasiči. Svaki od učitelja, meštara, kako su ih nazivali ljudi ovoga kraja, mogli bi nam dati svoja bogata svjedočenja, ali do njih nije lako doći, a neki su i pokojni. No, i na temelju ovoga opsežnog izvješća, koje je, zapravo, literarni uradak o ovoj školi, ljudima, đacima i kraju, možemo se uživjeti u to davno vrijeme kad je bilo naroda u Vinici, zatim đakā i školā; uz ovu u Pasiči imamo onu u Vinici, zatim škole u Rošnjačama i Mijakovu Polju. I o njima će, ako ne njihovi učitelji, a onda sigurno đaci napisati svoje priče i moguće da će je upravo oni obnoviti, te na taj način vratiti i zaustaviti djelić prohujaloga vremena. Uza stvarnu graditeljsku obnovu školā, narast će obnova duha, koja može uroditi obilatom knjigom uspomena na ove naše drage seoske škole.“
Spominjem i to da je ova učiteljica Josipa na Dan viničkog zajedništva 7. kolovoza 2010. bila u Vinici, kod podignutog spomenika u čast žrtvama ratova (1. svj. rata – 52; 2. svj. rata – 192; Domovinskog rata – 15). Sudjelovala je u slavlju Mise, molitvama, zahvalama i na priređenoj općoj zajedničkoj gozbi. Za ovu prigodu imala je bivša učiteljica Josipa u dijelu Župe Vinice – Pasiči i izložbu svojih umjetničkih likovnih uradaka. Sve je to obradovalo njezine bivše učenice i učenike iz toga dijela župe, a s radošću su razgledali slike i svi nazočni vjernici iz župe i iseljeništva. Narod se najviše zadržavao gledajući sliku na platnu bl. Marije od Propetoga Petković, o kojoj je objavljen članak u Glasilu Tebi Majko s naslovom: “Hvala ti, Marijo Propetoga – zagovaraj nas.“
I samo malo povijesne slike. Ime Vinica nastalo je od imenice vino, a to se piće dobiva od grozdova vinove loze, a ta se loza uzgaja, vele znanstvenici, sedam ili čak devet tisuća godina pr. Kr. Poimeničenjem pridjeva vin, znači dodavanjem dometka -ica nastalo je ime naselja Vinica. Uz ovu duvanjsku Vinicu imamo i imotsku Malu Vinicu, zaselak sela Aržana. Karlo Jurišić je utvrdio da se Vinica prvi put spominje 1410. i 1443. god. kao župa, koja je pripadala Makarskom primorju i u kojoj su pastoralno djelovali franjevci Provinicije Bosne Srebrene. Vinicom i Primorjem gospodarili su plemići Jurjevići Hrvatinići i Hranići. Ovo selo i župa spominju se i 2. prosinca 1551. u pismu pape Julija III., knezovima Grguru Lučiću i Pavlu Vukoviću, koji su iz Vinice. Zapis o Vinici ostao je i iz pera fra Pavla Šilobadovića u njegovu Libretinu (ovaj naziv je talijanizam koji znači: knjižica, bilježnica, knjižni zapis). Makarski biskup Nikola Bijanković u tri navrata boravio je u Vinici (1706., 1710. i 1723. god.). U biskupskim popisima u 18. st. Vinica je zabilježena 1741./1742. god. kao naselje župe Duvno s 34 kuće i 212 duša, a 1768. god. kao dio župe Roško Polje (43 kuće s 517 vjernika). Ovo selo s drugim susjednim selima pripada među ona duvanjska naselja u kojima se broj stanovnika smanjuje. Danas ih ima 150 i nešto u inozemstvu. No, svi se odseljeni u više mjesta diljem Hrvatske redovito svraćaju u svoj rodni kraj, a pogotovo prigodom pojedinih crkvenih proslava.
Don Ilija Drmić
