Dario Krišto, bivši nogometaš, a sada nogometni menadžer koji, između ostalih brine i o nogometnom putu Vinka Rozića, za Tomislavcity govori o Vinkovomu uspjehu u Istri 1961, prijateljstvu, braći Rozić ali i vlastitoj nogometnoj i menadžerskoj karijeri. S njim smo nakratko razgovarali tijekom Plavo-bijele noći HNK Tomislav.
Dario, kako biste ukratko opisali svoju ulogu u životu Vinka Rozića?
— Vinkov sam menadžer, brinem se o njegovoj profesionalnoj karijeri. Međutim, prije svega njegov sam veliki prijatelj.
Unatoč očekivanjima, Vinko nije stigao na Plavo-bijelu noć HNK Tomislava, iako bi mu sigurno bilo drago biti ovdje.
— Ima svojih nogometnih obveza, treninzi su svakodnevni, a u ponedjeljak igraju jako važnu utakmicu. Putovao je iz Splita do Pule, dug je to put. Da je imao koji slobodan dan, sigurno bi se rado odazvao na Plavo-bijelu noć.
Vinko ove sezone igra odlično – pet pogodaka u HNL-u. Kako objašnjavate njegov uspon?
– On je mlad nogometaš s iznimnim fizičkim predispozicijama. To sam prepoznao još dok smo zajedno igrali u Posušju – tu je i krenula naša suradnja, kao i veliko prijateljstvo. Krase ga brzina, snaga, eksplozivnost – sve to je izvan prosječnih standarda ovog dijela Europe. Uz to, prošao je kroz nogometne akademije Hajduka i Dinama, što mu je dodatno pomoglo.
Iskreno, za mene i za njega ovaj put koji traje već dvije godine nije nikakvo iznenađenje. Možda se sve dogodilo brže nego što smo očekivali, posebno prilagodba iz BiH na HNL, ali Vinko je pokazao kakvu kvalitetu ima – i nogometnu i mentalnu. U Istri se vrlo brzo adaptirao i postao jedan od glavnih igrača. Možda je iznenađenje za ljude koji ga ne poznaju, ali za nas je ovo tek početak jedne lijepe priče.
Kako gledate na uspjeh Istre? Mnogi je nazivaju najugodnijim iznenađenjem HNL-a.
— Iskreno, bili smo zajedno u Puli kada je Vinko zimus potpisivao ugovor – proveli smo tamo dva, tri dana. Igrao sam HNL, bio sam u nekoliko klubova, ali me iznenadio način na koji Istra funkcionira – uvjeti, percepcija rada, skauting, profesionalnost kluba.
Kad je došao trener Garcia, znali smo već iz povratnih informacija da se radi o vrhunskome stručnjaku i bilo je jasno da će kliknuti s ekipom. Pratim svaku utakmicu – bilo s tribina, bilo na televiziji – gušt ih je gledati. Igraju jedan nogomet koji je, rekao bih, razina iznad HNL-a. Vinko je pun hvale za trenera, a i meni je užitak gledati ih.
Pratite li i ostalu braću Rozić?
— Naravno. Ante je u Gorici i imamo projekte i za njega. Marijo je još mlad, ide u srednju školu – ima vremena. Za Antu uskoro planiramo jedan razvojni put, samo da nam bude zdrav i da ga zaobiđu ozljede. Uvjeren sam da će se kroz par godina pričati i o Anti.
Možete li ukratko predstaviti svoj nogometni put?
— Ja sam iz Blažuja, a prve korake sam napravio u HNK Tomislavu. Srednju školu završio sam u Zagrebu, a igrao sam za Inter Zaprešić šest godina, od toga dvije sezone u seniorskom HNL-u. Kasnije sam „lutao“ po drugoj i trećoj ligi, igrao za Šibenik, Zrinjski, pa u Slovačkoj, Češkoj i tri godine u Poljskoj, gdje mi je bilo odlično. Karijeru sam završio u Posušju, gdje sam bio kapetan. Taj klub i grad su mi prirasli srcu, a posebno volim i HNK Tomislav – često dođem kući i pratim oba kluba.
Kada ste se odlučili za menadžerski posao?
— Taman kad sam završavao profesionalnu karijeru, prije otprilike godinu i pol dana. Radim u FairSport Internetional agenciji, poljskoj agenciji čiji su me prijatelji nagovorili da uđem u taj svijet. Vinko je bio taj okidač – htio sam mu pomoći, ali iz toga se razvila cijela priča koja se, evo, pokazala jako uspješnom i za njega i za mene.
Kako komentirate rad HNK Tomislava?
— Svi znamo koliko je duvanjski bazen talentiran. Znam dosta trenera iz HNK Tomislava, prate moderne metode rada, uvjeti su jako dobri – kako za omladinski pogon, tako i za seniore. Siguran sam da će Tomislav i dalje izbacivati mlade, poletne dečke koji će napraviti dobre karijere.
Z.S./Tomislavcity
