Petra je bacila pogled kroz prozor i nekome mahnula i odmah je zabrundao poznati, klimavi auspuh.-
A, Gospe moja… – snebivala se Ana – ta, nećemo ić taksijem!?
– Ko ne cini samog sebe, neće ga ni drugi cinit, razumiš! – podiže sestra kažiprst.
– Ala će se danas dernečit, a cure!? – dobaci vremešni taksist, odmjeravajući ih od glave do pete zbog čega je Ana porumenjela.
– Lipotice! Momcima će te skroz zavrtit glavom!
Uz ćaskanje i zaglušujuću buku motora, stigoše na odredište.
Šareno, bučno mnoštvo ljudi, štandova šatora… kao da se najednom utišalo – barem se usplahirenoj Ani tako činilo.
Srce joj divlje lupalo od silne nelagode.
Primjetivši kako drhti, Petra je zaštitnički uhvati pod ruku.
– Ma, opusti se, mala! Jel vidiš da nas niko nije opazija… džabe smo se redile!
Usiljeno se nasmijala svjesna da ne govori istinu. Anina se nelagoda ustostručila i već je požalila što se tako lako dala nagovoriti.
Na dogovorenom mjestu, čekao ih Luka. Zinuo je od čuda vidivši sestru tako dotjeranu.
Petra mu očima dade znak da se ne iščuđava.
Shvatio je.
– Šta ste zgodne-e! – reče umjesto onog što je smjerao.
– Ee… A, ća si ti mislija!
Od nelagode Ana nije dizala pogleda.
Prolazeći mimo njih, poznanici pozdravljali Luku, đaci Petru radoznalo virkajući u dvojac koji se nekako izdvajao iz obične gomile. Kao da su zalutale s gradskog asfalta u taj prašnjavi makadam i kozje puteljke.
Od početka učiteljevanja, Petra nije išla po dernecima, niti je imala želje.
Nije to bio njen svijet.
Njenim je đacima bilo neobično vidjeti ju tu “s običnim pukom”.
Učtivo su je pozdravljali, ali nisu propuštali priliku virkati i više no bonton dopušta.
Ta, drugo je “dernek”, drugo škola. Nije joj smetalo. Veselo je odzdravljala, smješkala se, razmjenjivala po koju besjedu.
Do kraja dana, svi su znali da je tu Mulica i s kime se to “vodala pod ruku”.
Za razliku od polusestre, Ana bi najradije u zemlju propala.
– Je si ti vidila da te oni jedan šesni momak, cili dan gleda? – gurnu je Petra laktom.
– A, da-aj… – porumeni ona.
– Ka ti kažen… eno oni u plavoj košuji… – diskretno joj pokaza – Ma, oš li pogledat, ili ću ti ja glavu okrićat?!
Ana bojažljivo pogleda, naglo skrenu pogled na suprotnu stranu i umah problijedi.
– A, ća je sad?! Oli ni šesan?
Šutjela je ubrzavši korak.
– Ma, ća ti je, Gospe moja!?
Ana je ubrzavala dalje od “šesnog momka”.
– Ane?! – odlučno ju uhvati za lakat i zaustavi – Sad mi lipo reči ća ti je!?
Profesorski ozbiljan i majčinski strog ton djelovao je.
– Taj momak… – protisnu šapatom duboko pognute glave.
– A, ća… oli ni zgodan?!
Nervozno je grizla usne, krijući pogled. Petra joj podiže glavu i zagleda u tamne oči.
– Da nije on… – očima pokaza na trbuh.
Posramljena Ana još više poniknu.
Petra ju uhvati za ruke i upita šapatom? – On?! Oni u plavoj…?
Kimnula je pokrivši lice rukama.
– Znade li on…?
Odmahnula je uz prigušen jecaj, sjedajući na travu.
Petra nije kanila dopustiti joj pad u samosažaljenje.
– Kažeš da on ne zna… ?
Ruku savijenih oko koljena polusestra joj samo plakala.
– Ame, majko…! – uhvati se za glavu.
– Nači, on ne zna! A, gleda te, cili dan….
Zagnjurene glave među koljenima, Ana je i dalje ridala.
Izbezumljena učiteljica nije znala šta joj je činiti.
Po majčinoj strani, bijaše Hercegovka, no nije joj polazilo za rukom shvatiti to legendarno “rugo” koje poput Damoklova mača visi nad vratom svake djevojke.
U vječnoj strepnji, roditelji bi jedva dočekali udaju da “skinu s vrata” tu brigu oko “ruga”.
“Bidna mala…”, pomisli sažalno.
Uslijedila je mučna rasprava.
Mora se reć momku, tvrdila jedna sestra – drugu od te pomisli podilazila hladna jeza, te odgovaraše ridanjem.
– Naš šta, mala… – skoči se Petra nakon jalovih monologa – Lipo ćemo ti iskopat greb i oma te zakopat! A, ća drugo…!
Ana se malo utišala.
– Kako ću mu, od ruga reć… – protiskivaše kroz jecaj, rukama stežući koljena.
Petra živnu.
– Ne znan, smislit ćemo već… Koliko san vidila, sviđaš mu se…
– Je… dok ne sazna…
– A, nemoj ta-ako! Zašto bi bilo tako…?!
Nastojala je zvučati uvjerljivo dok su istovremeno navirale riječi majčina dnevnika.
“I ona se sviđala onom tovaru o čovika, pa…”, sunu joj pomisao.
– A, nisu svi judi isti! – reče suho – Čovik jema pravo znat, pa kako bilo… A, eno s njin jedan moj đak… pričekaj čas…
Rekavši to, ostavi prestravljenu polusestru u strahu da ne izlane štogod što ne bi smjela.
Petra razmijeni pozdrav s đakom iz drugog razreda, te će u šali:
– A, di su van cure, a? Tako šesni momci, pa sami?
Sramežljivo se smijuljio, pa stariji odgovori u ime obojice.
– A, neće nas niko!
– Siguran si?
– A, vidite i sami.
– A, morebit se ne trudite dovoljno, a?
Mladić je pogledavao put Ane što
Petri nije promaklo, pa nastavi gledajući ga ravno u oči.
– Poznaješ ju?
Kimnuo je, a na licu mu zatitra smješak koji se Petri nije svidio.
– Čemu takav podsmjeh…?! – ispali na granici ljutnje.
– Kakav podsmjeh?! – začudi se mladić.
– Podrugljiv! – oštro će ona!
– Podrugljiv?! – zinu on – Očito ste nešto krivo…
– Hm… more bit. Nadam se da je. – reče oštrim tonom, ne skidajući pogled s njega.
Vidjevši da mu je nelagodno, nipošto nije htjela propustiti prigodu – Inače se ne bi začudila ća ste sami. – doda produživ do obližnjeg štanda s pićem.
Na povratku im se još jednom nasmješi, podižući obrve umjesto pozdrava.
– Profesorice!
– Reci.
– Nešto bi vas pita – on, ne ja.
– Izvoli! – ohrabri ga.
Statusna i dobna distancu davaše Petri veliku prednost.
Stajala je mirno, prekriženih ruku, kao da je u razredu.
On se nelagodno vrpoljio ne znajući kako početi.
– U vezi nje… – reče, pokazujući očima.
– Moje Ane? – priupita.
Kimnuo je.
– A, reči… ća te muči? Sviđa ti se, el?
Htjela je, pošto, poto doznati zna li on, ili ne zna.
Nije odgovorio. Nekoliko puta je zaustio, pogledavajući u Aninu smjeru, pa odustajao…
– Šta mi vridi kad se ja njoj ne sviđam! – izusti napokon.
Gledao je preda se zazirući od Petrina otvorenog pogleda i možebitnog podsmijeha.
Ka bi samo znao koju su oluju u njoj izazvale ove riječi… Kad bi i slutio!
No, Petra je bila isuviše mudra da bi to dala i naslutiti.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomoslavcity
