Luka je održao obećanje i otac je ubrzo shvatio na čijoj je strani.
Bio je već punoljetan i ne bi se libio usprotiviti mu se.
Kada je napokon otputovao, svi su odahnuli. Uskoro se ukazala i zgodna prilika za sestrinjski susret na kome je Petra uporno inzistirala.
Uglavili su susret kad je bila sama u kući.
Petra se uzbuđeno vrtila pakujući poklon i tražeći fotografije koje je kanila ponijeti.
Za “masnu napojnicu” nagovorila je susjeda taksistu da ju “pribaci” do prilično zabačenog Lukina sela.
Nevoljko je pristao.
“Teški je to makadam, bona…. Stra me da mi auspuv ne otpane!”, žalio se, prije nego su utanačili svotu.
Put je, doista, bio prava smrt “za auspuv” prastarog automobila.
Dogovorivši vrijeme povratka, Petra se konačno pozdravila s brbljivim vozačem.
Lukino selo bilo je daleko manje i zabačenije od sela njene bake.
Do rijetko raštrkanih kuća vodili su u travi ugaženi puteljci ili kozje stazice koje su vijugale oko plotova, trnja i kamenih zidića.
U zraku se osjećao snažan vonj vlažnog stajskog sijena.
Luka se već stvorio pokraj nje.
– Nije baš ka u Splitu, ha? – našali se prikrivajući nelagodu.
– Ne beri brigu! Sve već viđeno. – zagrli ga ona zaštitnički, pa tiho upita, za sestru.
– Srami se. – slegnu on ramenima.
– A, neš ti…!
Ušli su u mali kućerak pod slamnatom strehom.
U polutami “dnevne sobe” s malim prozorima, Petra se gotovo sudarila s mršavom prilikom u neuglednom starinjskom haljetku.
– Ja sam Petra – požuri se predstaviti, da razblaži tešku nelagodu – Polusestra.
Blijeda od srama, domaćica šutke pruži ruku oborena pogleda.
Luka ponudi stolicu, a sestra se užurba oko “kave” svejednako šuteći.
– Donila san ti neku sitnicu… – pruži joj gošća, pomno upakirani, zavežljaj.
– Nisi tribala. – prošapta ona jedva čujno.
– Ma… Sitnica. Tek toliko… – odmahnu.
Nije znala kako probiti led ove nelagode, stvrdnut stidom koji je izbijao iz svake sestrine riječi, pogleda i kretnje.
I Luki bijaše nelagodno najvećma zbog uboge potleušice – kao da je riječ o kakvoj ružnoj karakternoj mani.
– Kad van se mater vraća? – Petra će tek da nešto kaže – Ne bi bilo zgodno da me zatekne, je l de? Namjesto odgovora, prispjela je kava.
– Lipo miriše! – primjeti naginjući se nad šalicu, pa otpivši mali gutljaj, još jednom pohvali domaćicu.
– Je si dobro? – upita je, nakon drugog gutljaja.
– Ah… – čulo se umjesto odgovora. Trenutak zatim, slabašna ramena zadrhtaše i djevojka izjuri van s dlanom na ustima.
Petrine se oči zacakliše.
Činilo se kao da ponovno čita majčin dnevnik – ovaj put uživo.
Izišla je za njom, noseći šalicu koju odloži na obližnji kamen.
– Gle… – uhvati polusestru za ruke – trudna si… nije smak svita, e! Pusti sad straj i stid…
Mlada djevojka odmahnu glavom, izvlačeći ruke iz njenih kako bi ih upotrijebila umjesto maramice.
– Ame, nemoj više plakat, ka Boga te molin! Nu, da ti pokažen slike ka san bila mala… Vićeš ća su smišne…
Posegnu u torbicu i izvadi slike s majčina vjenčanja.
Obrisav oči dlanom, uze ih djevojka u ruke i zinu od zaprepaštenja.
– Hah… kako su lipe-e-e! – šaptala ispod glasa.
– A, ovo majušno, šesno, dolika, to san ti ja. – kočoperila se gošća tumačeći tko je tko.
– Mate, ćaća, ja. Pa, jopet ja.
– Kako ti je lipa aljinica! – divila se sestra, sve više se opuštajući.
– Je l vidiš, a? Da mi ćaća ni ostavi mater, ništa od veštice…
Obje se nasmijaše i Petra je privuče na grudi, te bučno poljubi.
– Slušaj…! Brzo će mi doć ovi taksist, pa… da ti starija sestra nešta reče, nu… Mojon materi ni ima ko pomoć. Ti imaš Luku. I mene. Ne sekiraj! Ća god da ti triba, tu san… ka, sestra… Je l važi?!
Kimnula je, ponovo brišući velike, tamne oči, na mršavom, ljepuškastu licu.
Čuvši stenjanje poznatog “auspuva” Petra se oprosti kratkim zagrljajem.
“Nema plakanja! – uštinu je za obraz, te Luki, koji se pomolio na vratima, dobaci naredničkim tonom:
– Pazi na sestru! Ok?
– Dobro razrednice!
– Nemoj da mi stalno plače! Razvedri je malo!
– Na zapovid nastavnice! – on će u vojničkom stavu.
Prije nego je radoznali susjed uspio promoliti glavu, Petra uskoči, mahnu rodbini i nestade u oblaku prašine i dima.
Od tog susreta, redovito je sestri pisala, a ona joj jednako tako uzvraćala.
Postale su prijateljice.
Pored barba-pratra, časne-kume i ćaće-tovara, svojoj je kolekciji dodala još jedno šašavo ime – “sestra-prijateljica”.
Nedugo nakon posjeta, Luka je “nastavnici” u povjerenju otkrio kako sestra ove godine neće ići na omiljeni joj “dernek”, u obližnju župu koji do tada nije propuštala.
Nervozno se ugrizla za usnicu.
Znala je da ljudi zlobno bruje, kao nekoć o njenoj majci i da je borba protiv seoskih jezika donkihotovska borba s vjetrenjačama.
Poznata metafora koju je tumačila svojim đacima, događala joj se u stvarnosti, a ona je bila “vitez od Manche” koji juriša na kljusetu želja, ne bi li od linča priprostog puka spasila “plemenitu gospu”, u liku trudne polusestre.
Nabrana čela, grčevito je mozgala.
– Slušaj… Nešta će mo već smislit. – potapša brata po ramenu. – Ovi tren mi se mozak zablokira.
Zaposlivši učenike pisanjem dumala je i dumala svjesna situacije i sestrina položaja.
U tim krajevima, iznimno oskudnim društvenim i inim događanjima, derneci bijahu rijetka prigoda za veća okupljanja, druženja i upoznavanja, daleko nadilazeći puko vjersko okupljanje.
Naprotiv, bijaše to svojevrsna folklorna, društvena i zabavna manifestacija – nasušni kruh duha, toliko potriban onima čiji se društveni život, manje-više, svodio na nedjeljne mise – napose u zabačenim selima kakvo je bilo Lukino, zbog čega je kilometrima pješačio do autobusne stanice.
Do drugoga zvona, koje je oglasilo kraj sata, Petra je već imala plan.
Jedva je dočekala istresti ga pred brata.
Nije se bojala da neće dati sve od sebe.
– Ne virujem da će ona tit… – on će sumnjičavo.
– Ne beri brigu!
– Opet pismo?! – nasmijao se.
– Na, samo ti radi što ti učiteljica zapovidi i ne sekiraj!
– Na zapovid!
Planom kojeg se domislila, Petra je nadmašila samu sebe.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomoslavcity
