Brzajući prema očevoj postelji, koljena su joj klecala, a srce bubnjalo u svakom organu i svakoj stanici.
Svom snagom stiskaše suze u grlu da ne provale branu – barem još trenutak… dok nešto ne izusti.
Na korak od postelje bezbrižno joj se smješkala kćerkica u rukama oca iz čijih očiju bijaše nestalo kivnje i ogorčenosti. Treperila još samo duboka tuga, ili joj se samo tako činilo.
Zbog suza koje nije mogla obuzdati, nije se smjela pouzdavati u vlastite oči. Htjede nešto izustiti, no, iz grla se ote samo mukli jecaj.
Malena u čudu skliznu s djedova krila, a ona – Marija, rukama obujmi očeva koščata koljena, i u njih zagnjuri glavu, kao ucviljeno, dijete.
Glavom mu pritisnula slabašne ruke, te onako potresena, nije ni osjetila koliko drhte.
Dirnutoj do dna duše, majci se učini kao da uživo svjedoči prizoru Marije Magdalene. Ridala je bez sustezanja, s Gospinim imenom na usnama.
Malena je opet plakala, vukući i dozivajući majku koja nije dizala glave.
Najednom se nebo smračilo.
Silovit pljusak sručio se bubnjajući u prozorska okna, kao tisuće prstiju združenih u kuckanju.
Petar je muklo stenjao boreći se da održi “muško dostojanstvo”.
Tamu presječe oštra munja.
Staračka ramena poskočila i zatresla se. Oči se ovlažile…
Ruža na glas plakala, Marija jecala, dok joj zbunjeno dijete nervozno podizalo otežalu glavu. Baka ju htjede uzeti u naručje, no ona se otimala plačući još glasnije.
Tko zna koliko bi Marijina glava bila tako zagnjurena u očeve ruke da ju ne trže strahovit tutanj groma. Podiže glavu, zagrli uznemirenu kćerkicu, te utisnu poljubac u očevo vruće čelo.
– Zasto ti places, mama-a? – pitala kroz suze.
– Zato… – proguta Marija knedlu – što dida boli, dušo. – šapnu zaustavljajući dlanom jecaj – Ajde poljubi svog dida, pa da ozdravi! Oćeš li?
Malena kimnu i majka ju podiže na iscjeljenje poljupcem.
Kiša naglo prijeđe u krupu.
Petar glasno zarida, s drhtavim dlanom preko očiju i čela, koji dugo nije sklanjao s lica. Kao da je bio posramljen zbog izdajničkih suza, koje ne priliče “muškadiji”, ili zbog teškog tereta zbačenog s duše koju je toliko dugo gušio, samo Bog zna…
Izuzetno krupna krupa lupala o prozor odzvanjajući u srcu kao prijetnja i opomena.
Od novog bljeska munje nebo se rastvorilo. Za njom grunu grom negdje u blizini. Činilo se kao tu – u sobi. Prestrašeno dijete uz vrisku skoči majci u krilo.
Svi zanijemiše pred ovim apokaliptičnin prizorom čitajući u njemu nešto mistično i znakovito. Petru se od suza potresala ramena. Marija ga šutke tješila nježnim zagrljajem i poljupcima.
Za tili čas nebo se razvedrilo i ponovno granulo sunce – kao da ništa nije bilo.
Nevidljive krhotine izdrobljenog bola s kojeg je naglo otpušten ventil, s praskom se razletjele. U zraku se najednom osjeti osvježavajući dah čistoće.
S kraja na kraj neba, duga razapela šareni luk pričvršćen za zemlju. Dojmljiva nebeska čarolija svima osušila suze.
Zurili u nebo očarani.
Na vratima se pojavi sestra.
– Jeste svi dobro? – upita aludirajući na neobično nevrijeme.
– Nikad bolje, sestro! – odgovori Petar.
– A, ti malena? – obrati se Petri u majčinu naručju.
Umjesto odgovora, prstićem pokaza na dugu: “Gle!”.
– A-a…lipa li jeee! Skoro ka ti. – smijala se nježno je uštinuv za obrazić – Ma, isto si mi ti zeru šesnija.
Duh vedrine prelio se na sve, te stadoše zadirkivati “šesnu malu, lipju i od duge”. I Petar se smiješio blistavih očiju. Ruži se učini “ka drugi čovik”.
Ni jedan jedini put nije se zakašljao, sjećala se kasnije. “Gospe moja, Gospe”, šaptala beskrajnim ganućem.
Samo Bog dragi znade koje je sve zavite zavitovala prije i poslije ovog moćnog čina praštanja i pomirenja u kom se stopiše nebo i zemlja.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity
