Moj dom
Tamo gdje lađe zorom isplove,
gdje me mati sokole zove,
gdje svjetlo tamu gasi,
tamo je mog srca otkucaja zov.
Tamo, dalje, na obali mora,
od sivog kamena, moj je dom.
Svaki kamen i drvena vrata,
jedna sjeta vrjednija od zlata,
kriju slike i nadanje moje.
U tuđini ja provodim dane
svakoga trena pustim suzu koju.
Gdje palma nebo dira,
gdje se zlati školjka mala,
gdje pastirica frulu svira,
i vrisak miriše s juga,
moj pusti dom – moja tuga,
Gdje vjetar trave češlja,
tamo je zemlja moja,
krševita, sunčana, sveta.
Gore nebu je otišla majka,
stoje sada zaključana vrata.
Kućo moja od kamena siva,
doći tebi, prava je milina.
Milan Bojkić
Foto: Ilustracija
