Mia Minigo je mlada akademska slikarica iz Podstrane pokraj Splita koja je netom diplomirala na slikarskome odsjeku Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.
Česti motivi njezinih djela su prizori Buškoga jezera, Prisoja i njegove okolice. Ljepote ovoga kraja su neupitne, a Mia ima i razlog više što inspiraciju pronalazi baš u buškoblatskom kraju. Naime, njezina mama Marina (djevojačko prezime Bošnjak) rođena je u Prisoju pa često s obitelji dolazi u posjet baki Luci koja živi u Prisoju.
Mia, najprije čestitamo na uspješno završenoj Akademiji!
– Hvala Vam!
Predstavite nam Vaš umjetnički pravac i općenito tematiku i tehnike Vaših radova. Voljeli bi čuti i što je njihova nit vodilja?
– Pa prije svega obično svi moji radovi proizlaze iz osobnih osjećaja, razmišljanja, iskustava o pitanjima doma, turizma, krajolika, društva i ostaloga. Stilski, radovi koje radim znaju biti međusobno različiti, no tematski, svi radovi imaju zajedničku nit vodilju te mogu međusobno biti povezani jedni s drugima, iako to možda na prvu nije uvijek očito. Radovi koji prikazuju ležaljke u tehnici sitotiska možda ne izgledaju kao da su povezani s detaljnim crtežima pejzaža iz Prisoja – no i jedni i drugi su ukorijenjeni u mojim razmišljanjima o odrastanju i životu u turističkoj sredini te odnosu koja ista ima na pojedinca. Osim što sam podrijetlom vezana za Prisoje i buški kraj, to malo mjesto u cijeloj toj priči dobiva još veće značenje, upravo time što je gotovo sušta suprotnost životu u mjestu koje se oslanja na turizam. U odnosu na Podstranu, gdje sam odrasla i živim, Prisoje mi predstavlja spokoj i mir, drugačiji način života, drugačiji odnos prema zajednici. U trenutcima kada turizam postane „previše“ i kada mi treba predah, nema ljepšega nego okrenuti se Prisoju i svemu onome što Prisoje ima i daje.
Što se tehnika tiče – tijekom studiranja pružena nam je mogućnost izražavanja u različitim medijima. Imali smo priliku okušati se u raznim tehnikama i pronaći ono što nam najviše leži. U mom slučaju, to su crtanje i grafika, te slikarstvo, a najviše uživam u poentilističkom, minucioznom pristupu crtežu na malim formatima.
Na čemu trenutno radite?
– Trenutno dovršavam radove za nadolazeću diplomsku izložbu, na kojoj će biti izloženi svi radovi u sklopu mojega diplomskog rada. Radi se o nekoliko različitih serija radova od ukupno pedeset i dva rada. Te serije radova povezane su u jednu koherentnu cjelinu, a riječ je o sintezi mojih „dvaju svjetova“ – svijetom kojim vlada turizam, te onim drugim svijetom, koji predstavlja „bijeg“ od istog. Upravo tom drugom cjelinom radova prevladavaju crteži prizora krajolika iz Prisoja – možda jedni od meni omiljenih radova koje sam do sad napravila.
Imate li svoj radni prostor?
– Vrsta radova koje obično radim ne zahtjeva neki veliki prostor, stoga ih obično radim iz udobnosti svoga doma te do sad nisam imala veliku potrebu za drugim radnim prostorom. Međutim, ove akademske godine je i mlađi brat krenuo istim putem te se upisao na isti studij, pa bi bilo super malo se bolje opremiti i imati neki ozbiljniji radni prostor koji bi nam oboma pružao više mogućnosti.
Jeste li javno izlagali Vaša djela i gdje?
– Imala sam jednu samostalnu izložbu u Splitu, u Zlatnim Vratima, te sam izlagala na skupnim izložbama u Splitu, Zagrebu i Slavonskom Brodu.
Možemo li se u skoroj budućnosti nadati Vašoj izložbi u Tomislavgradu?
– Ja se nadam, mislim da bi to bilo divno iskustvo. Veliki broj mojih radova inspiriran je Prisojem i buškoblatskim krajem. Za mene kao umjetnicu, Prisoje je neiscrpan izvor inspiracije – od idiličnoga, netaknutog krajolika, tradicije i baštine, ljudi i odnosa… Prisoje je već godinama jedan od glavnih izvora inspiracije u mojim radovima, stoga mislim da bi bilo šteta ne izložiti neke od mojih radova i u „njihovom kraju“.
Radite li možda djela po narudžbi?
– Radim! Svi koji su zainteresirani za moje radove mogu me potražiti na Instagramu pod @miaminigo ili me kontaktirati e-mail adresu: mia.minigo@gmail.com
Imaju li mladi umjetnici u Splitu „svoju scenu“, koliko ste angažirani i koliko je „najlipši grad na svitu“ naklonjen likovnim stvarateljima?
– Pa scena postoji… međutim, u pojedinim pitanjima, angažman nas može dovesti samo do određene točke. Smatram da bi cijela likovna scena u Splitu mogla biti na nekoj višoj razini, naročito s obzirom na potencijal koji jedan ovakav grad ima.
Ja bih osobno rekla da je scena poprilično zatvorena, za razliku od onoga što sam imala prilike vidjeti u nekim drugim gradovima. Veseli me na izložbama vidjeti ljude iz različitih branši, ljude koji se ne bave umjetnošću, a najdraže mi je kada upravo ti ljudi promatraju, razmišljaju, pitaju i komentiraju. U Splitu kada dođeš na otvorenje izložbe – uvijek vidiš iste ljude, većinom umjetnike ili povjesničare umjetnosti. Tako da – scena postoji, ali bilo bi ljepše kada bi šira publika bila više zainteresirana.
I za kraj, što za Vas osobno znači slikarstvo i kada ste zapravo osjetili ljubav prema toj umjetnosti?
– Slikarstvo i stvaranje općenito su prije svega nešto što me prati kroz cijelo odrastanje, od crtanja u vrtićkoj dobi, kroz osnovnu školu i četiri godine srednje umjetničke pa do ovih šest godina na Akademiji. Ljubav je oduvijek tu. No stalno se javljaju neke nove vrste ljubavi. A najdraže i najznačajnije su mi one ljubavi koje su se dogodile na prvoj godini faksa, kada sam prvi put „zapravo“ i „zaozbiljno“ došla u kontakt s cijelim tim novim svijetom. Pa kroz Akademiju, kada sam bila okružena s četvero predivnih kolega od kojih sam toliko toga naučila te zbog kojih je cijelo ovo studiranje bilo jedno predivno i neponovljivo iskustvo. I evo sada, po završetku studija, kada sve leži na meni i kada sam sve sigurnija da je to nešto čime se želim baviti.
Zora Stanić/Tomislavcity
Foto: Privatni album
