U srcu Duvna, pod vjetrom snažnim,
gdje planine pričaju priče stare,
rasli ste zajedno, u danima važnim,
u učionicama, pod zvijezdama što žare.
Prolazile godine, smijeh i suze,
ispiti, prve ljubavi, snovi tihi,
učili ste kako se znanje kuje,
kroz stranice knjiga i dane duge, sive.
U klupama vašim urezan trag je,
od šapta, od šala, i pogleda krišom.
Hodnici pamte kad srce se smije,
kad maturant sniva i svijetu se smije.
Profesori vaši — ti vodiči blagi,
što strpljenjem grade temelje znanja,
nek’ i njima ova pjesma blaga,
bude hvala za sva razumijevanja.
Zadnje zvono sad u tišini zvoni,
srce vam drhti, a osmijeh se skriva,
dok jedno poglavlje u prošlost kloni,
budućnost vas zove — velika, živa.
Prijateljstva sklopljena u ranim satima,
kad snovi su veći od svih razreda,
neka traju, u vremenu, u daljinama,
jer srce pamti — i onda kad zaborav pada.
Sad nebo je otvoreno, putovi zovu,
na svakome koraku prilika sja.
I gdje god krenete – u domovinu, svjetove,
Vaš grad u njedrima prati, čuva i zna.
AI/TC.
