“Svako dijete koje sretnete je susret s božanskim.” (Wess Stafford)
Maja i Ivan Milić roditelji su dvojice petogodišnjih blizanaca Marka i Nikole. Osjećaj radosti i zahvalnosti zbog nova dva života i danas je jednako snažan baš kao i skoro prije pet godina kada su doznali da će postati roditelji. Njihova sreća nije prestala ni saznanjem da jedan njihov dječak ima Downov sindrom.
– Imala sam urednu blizanačku trudnoću i ništa nije ukazivalo na neke probleme. No, nakon poroda pedijatrica je imala određene sumnje te nam je predložila genetički nalaz nakon čega je Marku potvrđen Downov sindrom. Emocije su bile izmiješane i s ove vremenske distance razmišljam da ne bih htjela reagirati kao u tome trenutku. Ali, na neke situacije ne možeš utjecati. Prije svega tu je bio strah od nepoznanice i načina kako se boriti s novonastalom situacijom, kazuje Maja.
No, kako je vrijeme odmicalo, ovi roditelji bili su sve hrabriji, a u tomu su im veliku podršku davale njihove obitelji, posebno one duvanjske obitelji koje su imale iskustva s ovakvim i sličnim poteškoćama.
– Mislim da se Ivan u svemu tome bolje snašao i bio je pravi oslonac u nastojanju da učinimo sve što treba. Samo nas je bilo strah da nešto ne propustimo ili ne zakasnimo. Stupili smo u kontakt s udrugama roditelja djece s Downovim sindrom, a posebnu podršku davale su nam mame Nelica i Zora. Također, bili smo u kontaktu s Down centrom u Puli te uskoro krenuli s potrebnim pregledima ortopeda, neuropedijatra i drugih stručnjaka, pa i s pregledima srca, budući da Marko ima i tu nekih poteškoća. Sada u Zagreb idemo jednom godišnje zbog primjene nešto drugačijih metoda od ovih koje imamo u Tomislavgradu. Marko tijekom tjedna ide na individualne terapije u Centar „Nova nada“ gdje ima vježbe defektologa i fizioterapeuta, ali ide i na logopedske vježbe u Dom zdravlja Tomislavgrad, pojašnjava mama Maja.
Marko je veselo, aktivno i vrlo zaigrano dijete. Uostalom, kao i njegov brat i kao sva druga djeca. Obožava životinje i loptu, a posebno svoga brata Nikolu, baku Lucu i strica Gogu.
– Sa svima je povezan, i to su posebni odnosi, a kad smo najtužniji, trudi se oraspoložiti i nasmijati nas. Tada iz nas „izvlači“ ono najbolje. Mislim da su sva djeca vesela, a smatram da se to posebno odnosi na djecu s Downovim sindromom. Trenutno radimo na poboljšanju njegove koncentracije i govora kako bi što uspješnije radio potrebne vježbe. Terapeuti su pri tome uspješniji od nas roditelja.
Napreduje i u govornim vježbama. Nadamo se da će uz brata Nikolu i uporne vježbe koje ima kod logopeda, a i ove kućne, uskoro prestati tepati. On je jedno drago i umiljato dijete. Sve oko sebe „osvoji na prvu“. Vrlo je društven. Primjerice, kad s njim odlazimo u crkvu, sa svima bi se želio upitati ili poljubiti.
Kakvi su bratski odnosi?
– Nikola se ponaša kao „stariji brat“. Izvana zauzima zaštitnički stav, ali u kući traži „svoja prava“ i među njima postoji malo rivalstvo. Nikola je katkad znao upitati zbog čega njega ne vodimo svugdje gdje i Marka pa mi ga je nekako bilo žao. Poslije je i on s nama išao na Markove vježbe i upoznao drugu djecu s poteškoćama.
Na kraju ovoga susreta, a u prigodi Svjetskoga dana osoba s Downovim sindrom, Maja poručuje: „Sve je ovo Božje davanje, a On daje i snagu da prihvatiš i ono što misliš da ne možeš. Ne bojte se i nastojte pružiti svojoj djeci ono što im je najpotrebnije, a to su prije svega ljubav, toplina i sigurnost. To nisu nikakve „posebne potrebe“.
Zora Stanić/Tomislavcity
Foto: Obiteljski album
