U trenutcima dugogodišnjega izostanka značajnijih uspjeha hrvatske košarkaške reprezentacije i klubova na europskoj razini, tomislavgradski ljubitelji košarke s velikom su pozornosti ispratili vijest da je naš sugrađanin Marko Baković s košarkaškim klubom Cibonom osvojio hrvatski Kup Krešimira Ćosića. Tim povodom razgovarali smo s Markom o ovome uspjehu, kao i njegovoj dosadašnjoj košarkaškoj karijeri.
Marko Baković prve je košarkaške (dvo)korake napravio u našem HKK Tomislavu, zatim je nekoliko sezona proveo u KK Cedevita. Njegovu košarkašku karijeru u Hrvatskoj obilježile su zapažene sezone u KK Kvarner i KK Gorica. Marko se okušao i na europskim parketima, igrajući u Italiji i na Islandu. Od prošle sezone nastupa za najtrofejniji hrvatski klub KK Cibona, gdje u momčadi Josipa Sesara uspješno nastupa na poziciji krilnoga centra.
Marko, čestitamo ti na prošlotjednome osvajanju Kupa Krešimira Ćosića. Bio je to Cibonin rekordni 9. trofej u Kupu Hrvatske. Uoči završnice kupa niste slovili kao favorit natjecanja, jeste li vi igrači očekivali taj uspjeh?
– Istina, nismo u najboljoj formi dočekali Kup. Imamo konstantnih problema i srećom sve se umirilo za vrijeme Kupa. Ekipa je odlično reagirala i svi su disali kao jedan. Svi smo bili jako motivirani jer ipak se radi o trofeju i potiho smo se nadali da bi mogli osvojiti. Znali smo da je svaka utakmica ‘finalna’ jer ždrijeb nas nije mazio. Na kraju smo zasluženo osvojili Kup na najteži mogući način pobijedivši 4 najbolje ekipe u Hrvatskoj u direktnim sudarima.
Koliko vas je (de)motivirala činjenica da se Cibona nalazi u financijskim dubiozama, a generalno i možda u najvećim problemima u povijesti kluba? Nije tajna da vam plaće mjesecima kasne.
– Iskreno, trenutni problemi kluba su značajni i koliko god se mi igrači trudili da to ne utječe na nas, ipak to nađe način da kroz sezonu djeluje na ekipu. U trenutku odigravanja Kupa to se uspješno sve stavilo sa strane i ekipa je izgledala vrhunski. Kroz sezonu to u određenim trenucima ispliva na površinu i nekada se vidi na nama sva ta nesigurnost oko stanja kluba, samim time i utječe na izvedbu na terenu. Na nama je da to sve stavljamo sa strane i igramo ‘kroz to’. Ekipa je odlična i momci se svi međusobno druže i podržavaju, ali naravno da na raspoloženje cijele ekipe utječe to što mjesecima ne vidiš svoj novac i ne znaš što donosi sutra.
Tijekom karijere nastupali ste u nizu uglednih hrvatskih klubova, ali ste igrali i za neke inozemne klubove. Košarkaši put vas je odveo čak i na daleki Island, gdje vam je bilo najljepše u košarkaškome, a gdje u životnome pogledu?
– Što se tiče kvalitete života Italija je definitivno ostala u pamćenju. Mene je tamo dočekalo vrhunsko gostoprimstvo i stvarno sam uživao u životu tamo. Dvorana je gotovo svaku utakmicu puna i jako cijene sportaše. Na Islandu je bilo također odlično ali iz drugih razloga. Ljudi su pošteni i profesionalni, također košarkaški uvjeti bolji nego u gotovo svim klubovima gdje sam igrao. Uvjeti života su druga priča zbog klime i polarne noći.
Koji je trener u dosadašnjoj karijeri ostavio najviše traga na Vaš razvoj? I kako biste opisali odnos s aktualnim trenerom Cibone Josipom Sesarom?
– Osim Sesara, najviše su tu utjecali brat Mate kroz individualni rad i Damir Milačić sadašnji trener Šibenke. Sa Sesarom imam odličnu suradnju koja traje već godinama. Još davno smo ustanovili koja uloga mi odgovara i ja nju pokušavam na najbolji način odraditi kad sam u igri.
Marko, u kolikoj mjeri sada surađujete s bratom Matom Bakovićem – trenerom seniora HKK Tomislava? Poznato je da Vam je dosta pomagao tijekom košarkaškoga sazrijevanja, ali i individualnim radom poslije sezona; koje su prednosti i nedostatci takvog vida suradnje s bratom?
– I dandanas se svakodnevno čujemo, on sve prati, gleda utakmice, analizira i savjetuje. Bez njega sigurno ne bi bio tu gdje jesam. Svako ljeto smo jako puno trenirali, nekada sam se znao diviti i njegovoj volji i želji da mi pomogne u mome košarkaškom putu. Sve vrijeme dok sam trenirao i on je bio tu pored mene i sa mnom prolazio sve.
Puno je tu prednosti, imao sam nekoga tko je konstantno prisutan i spreman na trening. Nikad ga nisam morao moliti da idemo trenirati i tražiti nekoga da mi pomogne u treningu. Također, imao sam jednu osobu koja me zna oduvijek i koja zna kako razmišljam i sve zna otpočetka.
Jedini nedostatak koji sam vidio je što se nekad nismo mogli odvojiti od košarke kad je to bilo potrebno. Košarka nam je bila i u dvorani, i u autu, i u kući… Znali smo izgoriti od posla haha.
Da se malo odmaknemo od košarkaških tema, ako se ne varamo – uz profesionalnu karijeru i akademski ste se obrazovali. Objasnite našim čitateljima o čemu je riječ te je li teško uskladiti košarkaške i akademske obveze?
– Diplomirao sam još u lipnju 2020. Završio sam Zdravstveno veleučilište u Zagrebu smjer fizioterapija. Bilo je zahtjevno pogotovo zadnju godinu studija. Srećom tada sam igrao u KK Gorica i Josip Sesar te ostatak ekipe su bili maksimalno razumni prema meni i spremni prilagoditi termine treninga. Na studiju sam također upoznao sadašnju suprugu i ona je tu isto dosta pomogla u učenju i pripremi ispita.
Koliko pratite zbivanja u matičnom HKK Tomislavu? Kakvo je Vaše mišljenje o smjeru u kojem klub ide?
– Pratim dosta zadnjih godina. Mislim da sadašnja uprava klub vodi u jako dobrome smjeru. Nažalost, prerana smrt našeg prijatelja Banija je potresla klub i ta ogromna tragedija je ostavila veliku rupu u vodstvu kluba. Srećom zasada uspješno odrađuju sezonu, samo se nadam da će se u budućnosti uspjeti pronaći ljudi koji će popuniti nastalu prazninu.
Dolazite li često u rodni kraj? Volite li boraviti u Tomislavgradu?
– Dolazim, naravno. Ovisi koliko obveza imam kroz sezonu, ali gotovo uvijek dođem za Božić. Preko ljeta uspijem malo duže boraviti u Tomislavgradu. Kod kuće, uz obitelj je ipak najljepše.
Marko, možete li na kraju razgovora – našim najmlađim čitateljima obrazložiti zašto trenirati košarku? Koje dobrobiti treniranje donosi njihovom tjelesnom, ali i ljudskom razvoju?
– Ja sam se odmah zaljubio u košarku. Bio sam krakati dječak koji nije znao gdje bi stavio ruke, a gdje noge. Igranjem košarke razvija se tjelesna koordinacija i ja sam napokon našao nešto u čemu sam dobar. Do tad nisam znao čim se želim baviti u životu. Igranjem košarke upoznate puno ljudi i steknete prijateljstva, puno putujete, vidite puno različitih kultura. Košarka vas uči suradnji u ekipi, kako dijeliti uspjehe i neuspjehe, te se stječu radne navike koje kasnije ostaju za cijeli život.
Marko, zahvaljujemo na ugodnome razgovoru i želimo Vam puno uspjeha u nastavku košarkaške karijere.
– Hvala lijepa!
Krešimir Parlov/Tomislavcity
Fotografije: Privatni album/Pixsell
