“Berlin mi isprazni baterije, a Šuica mi srce napuni. U Šuici se osjećam kao Marija Krstanović, a u Berlinu samo kao jedna od brojnih, anonimna osoba” – kazala je 25-godišnja Marija koja u Šuici nije rođena, ali je njezin tata.
Šuica je pripadnost.
“Posljednji semestar svog studija trenutačno provodim na studentskoj razmjeni u Italiji, ali to nije dovoljan razlog da propustim posjet Šuici” – rekao je 25–godišnji Filip Fišić koji umjesto iz Zagreba, ove godine u Šuicu stiže iz Italije. Filip u Šuici nije rođen, ali je njegov tata koji mu je usadio ljubav.
Šuica je put kojemu se uvijek vraćamo.
Poput Marije i Filipa u Šuicu ovih dana pristižu brojni mladi iz cijeloga svijeta. Oni koji su u Šuici rođeni, proveli djetinjstvo, čiji su roditelji iz Šuice ili pak djedovi i pradjedovi, ali koji se kao Šuičani osjećaju. Ostavit će obaveze, pregaziti kilometre i doći u zemlju svojih djedova, a sve kako bi sudjelovali u Susretu mladih Šuičana. Dočekat će ih ovdje šuička mladost i zajedno će kroz nekoliko dana dijeliti ljubav prema zavičaju. Dijelit će je kroz povijest i ratni put ovoga kraja, kroz znanja o prirodnim i društvenim obilježjima, ali i kroz zabavu i druženje. Ojačat će tako i međusobna veza mladih Šuičana od kojih će se brojni, ovih dana, po prvi puta sresti i upoznati. Izrodit će se i nova prijateljstva, tko zna, za određene možda i cjeloživotna. U sjećanje će se urezati još jedna vrijedna uspomena, koju će dio njih, zauvijek zapamtiti. Onako kako Marija i Filip pamte dane djetinjstva i rane mladosti provedene u Šuici.
Kad pomislim na Šuicu..
“Sjetim se kako se selo skupi i zajedno gledamo nogomet na našim Dilima. Družimo se, navijamo, smijemo se i šalimo. Sjetim se slaganja drva i pecanja ribe, hladnih večeri provedenih s društvom u obližnjem kafiću. Šuica me naučila dosta toga i Šuičani su me naučili dosta toga” – prisjeća se Marija.
Kad pomislim na Šuicu..
“Sjetim se bezbrižnih ljetnih dana i veselja koje smo brat i ja svaki put osjećali kada bi u Šuicu ponovno dolazili. Čekali su nas naši šuički vršnjaci s kojima smo na Dilima igrali nogomet od malih nogu pa do danas. Ovdje su bili i naši prvi večernji izlasci… Pamtim prijateljstvo” – prisjeća se Filip.
Na Dilima gdje se igrao i danas igra nogomet, mladi odrasli na betonu u brojnim svjetskim gradovima ili na šuičkim livadama, igrat će tradicionalne seoske igre.
Na Rimskom mostu kojeg uokvirenog na slici, u svojoj kući u Šuici ili svom stanu u nekoj od europskih zemalja kao podsjetnik na rodni kraj drže brojni Šuičani, mladi će napraviti jednu novu fotografiju. Milenijsku, za još jedan zid u kući ili u stanu, u Šuici ili u svijetu.
A onda na molitvu kod svetog Ante, zaštitnika naše župe, da nas čuva i prati na putu našem i u Šuici ponovno okupi. Za neke nove susrete i nove mlade generacije, kojima ćemo prenijeti uspomene koje i danas stvaramo ili kao Marija i Filip od djetinjstva pamtimo.
Maja Pašalić/Tomislavcity
