Sutra je prvi dan drugog polugodišta u našim školama. Patetično bih zaželio sreću svima, a pomalo sarkastično zaključiti da nam sreće sve više treba jer se susrećemo s nemoći pred zlom koje udara gdje je zajednica najosjetljivija, u škole u djecu.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Zlo koje se zadnje dogodilo, netom pred odlazak na zimski odmor, nagnalo je državu da reagira i uvede određene sigurnosne mjere. One su svima poznate, njih se razmatra i komentira. Da je vrag davno odnio šalu, najbolje se može uočiti ako se analiziraju sve moguće medijske analize. Ako se mjere zaključavanja škola i označe kao stvaranje svojevrsnih zatvora, ipak se nitko ne usudi pozvati da stvari ostanu iste kakve su bile i da se škole ne zaključavaju.
Kao i uvijek, u ljudskoj prirodi je uvjerenje da se ono loše nama neće dogoditi. I sam se tome nadam vjerujući da još prevladava odgoj nad neodgojem.
Valja nama otvoriti raspravu o dužnostima učenika, o dužnostima učitelja, o dužnostima roditelja, o dužnostima cijeloga društva, jer mnogi su dužnosti zaboravili, nema ih, samo svi prava znaju i počeli su iznad propisanog tražiti. Škole odavno nisu mjesta gdje se primarno stječe znanje i odgaja, već se stječu ocjene po svaku cijenu, a odgaja se mlade ljude da bez znanja budu visoko vrednovani. Pri dobivanju dobrih ocjena dopušteno je biti uvjeren u vlastitu ispravnost i učiteljsku „zlobu“ ničim izazvanu. Nije više daj dvojku iako znam da ništa ne znam, već daj pet i uvjeren sam da sve što treba znati znam. Ako i ne znam to je zato što iz baš toga predmeta i ne treba znati. Ma poželjno je i za pet baš ne znati. U više od trideset godina u svojoj školi se ne sjećam da je ijedan učenik izbačen. Bože sačuvaj, kako gruba riječ izbačen. Postala je gruba, a nije, ona je sasvim legalna i trebalo je biti izbačenih, napose jer se radi o srednjoj školi. A itekao je bilo onih koje je trebalo izbaciti iz škole. Bilo ih je i previše koji su u školu dolazili dopisno. Takvim učenicima je nekim čudom sve pravdano, a i dopisni nastavnici su nastavljali uredno primati plaću. Slučajeva krivoga ponašanja je itekako bilo, a svi su završavali bez posljedica za kršitelje. Sada je to već odrastao čovjek, davno je to bilo, ali se još uvijek sjećam slučaja krađe imenika raskalašene mladosti. Upali mladići u gimnaziju, odnijeli imenike. Nađeni su, nakon policijske istrage, bačeni u jamu u koju su komunalci izlijevali fekalije. Razrednicu su morali u rukavicama u nove knjige prepisivati podatke, a počinitelj, učenik gimnazije je izišao na maturu i položio ju. Ostali su bili učenici druge škole i o njima ne znam, ali bih se kladio da nisu doživjeli ni prijekoran pogled. I sam sam bio razrednik i prevrtao smrdljive listove. Tada sam na to pristao, danas ne bih. Dosta je toga i sličnoga.
Vjerujem da je tadašnji mladi punoljetnik izrastao u valjana čovjeka, ali ovakva ponašanja bez posljedica potiču i druge da nas prisiljavaju na oblačenje rukavica.
Vrijeme se pozabaviti školama i svima u njima, sada kad smo ih zaključali… Kako, samo iskreno, a ne prijetvorno. Ajmo se prestati praviti grbavima.
