Postoji li potreba za angažman umirovljenika i u javnom sektoru?

Piše: Božo Krajina/Tomislavcity

Jasno je svima da se iseljavamo, oni koji ostaju su sve stariji i neće ih moći zamijeniti mlađi jer su otišli i odlaze. Život mora dalje, nekako, ako ne može onako kako treba. A treba tako da mlađi zamjenjuju starije. Prije dva, tri desetljeća umirovljivani su mladi ljudi kako bi se amortizirao socijalni bunt jer posla nije bilo, a u inozemstvo se nije moglo. Godinama smo, mi nešto stariji, svjedočili štrajkovima radnika u propalim državnim, poduzećima u kojima je glavni zahtjev bio „uvezivanje staža“ kako bi se moglo što prije u mirovinu. Ako ne drugo, barem smo imali najmlađe umirovljenike u Europi. I danas još poneko propalo poduzeće odlazi u likvidaciju, a država uvezuje staž i šalje na mirovinske fondove. A onda je uslijedilo otvaranje Europe i masovni odlasci, prvo onih bez posla, potom onih kojima su posao i plaća bili čista grozota. I danas smo tu gdje jesmo; nema radnika, pa se pokušava sve krpati studentima, učenicima i naravno-umirovljenicima. E da bi sve bilo lakše promijenjena je i zakonska regulativa. Zakon je priječio umirovljeniku da radi ako se ne odrekne mirovine. Pa se vagalo, a potrebe za bilo kakvim radnicima, pa makar i „starkeljama“  je rasla. Sada, ništa na crno, sve legalno, primaj mirovinu, radi, primaj plaću i to uz uplatu svih doprinosa. Izvrsno za stara i zdrava, a još bolje za mlada umirovljenika. I tako je krenulo u privatnom sektoru. I dobro kada ne može bolje. Poslodavci se nekako krpaju, a umirovljeni podebljavaju primanja jer se od većine mirovina ne može živjeti financijski bezbrižno. A još k tome mogu osjećati zadovoljstvo jer nas i u starosti društvo treba. Društveno korisni! Ej, nije mala stvar! Zadovoljna i država; manje će biti grintanja i buna, sad  za sad se krpamo s radnom snagom, a oni koji su otišli u inozemstvo nisu napustili rodni kraj. Dolaze, troše i to bolje od onih koji su ostali jer imaju više u džepu, a na odmoru se malo opuste, pa i raspuste. I to je to, gotovo neka kabaretska idila.

Ali, ali. Znam ja nas, j… ti nas, reče pisac. Ne želim biti đavolji odvjetnik, ali, ali, mi smo majstori iskrivljivanja svega, pa i izvrtanja zakona. Što ako se netko… netko u poziciji da odlučuje sjeti da i u javnom sektoru nedostaje radnika i postoji potreba da onaj tko je namirio 40 godina radnog (a u javnom sektoru, mogućnost i neradog) staža bude proglašen nezamjenjivim. Ono što isključujem iz ove kombinacije su liječnici. Prvo, sigurno ih nedostaje i nedostajat će još i više, naročito u provincijama poput naše. A drugo, ako su zdravi oni su zlato jer su puni iskustva. Iskustvo i znanje su zlatna kombinacija. Još poneka zanimanja će upasti u tu kategoriju. A onda, zašto ne, douhljebiti nekoga svoga proglašavajući ga potrebnim u agencijama, javnim poduzećima, državnoj, županijskoj i lokalnoj administraciji. On ne može dopunjavati mirovinu u privatnom sektoru, jer je navikao na komoditet javnoga. Slomilo bi ga da mora raditi, jer je primljen da prima plaću, a ne da radi. Pa kako će odjednom, da prostiš, raditi!? Ako je meni palo na pamet, davno je palo na pamet onima inteligentnijima i inventivnijima od mene. Rodijaka ili stranačkog zaslužnika proglasim nezamjenjivim barem godinu-dvije dok ne obuči žutokljunca. A neće se žutokljunac obučavati kada je kadroviku 60 godina, nego baš kada je dobio rješenje za umirovljenje. Ako su se mogla nasljeđivati radna mjesta, jer otac nije htio u mirovinu dok mu ne zaposle sina, zašto ne i ovo.

Ja, kao eto dosjetio se i mislim da će se događati u budućnosti. A možda sam samo neupućen, možda se već događa?