Kako znadu da mi se Božić pretvorio u materijalno i konzumerizam? Koje istraživanje duše ukazuje upravo na takvo nešto? Svake godine ista priča se ispriča o nama djeci velikoj što nas razni gramzivci i pohlepnjaci tjeraju da zaboravimo Isusa i ludo trošimo zatrpavajući svoju praznu nutrinu materijalnim stvarima. I ne bismo mi to da nas na sofisticirani način kroz suptilni i otvoreni marketing na to ne natjeraju. I na toj špranci neki materijalisti-antikristi gledaju od mene heretika napraviti.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Možda nisam u pravu, ali mi se čini da je sve stvar naše slobodne volje koliko i na što ćemo trošiti. Ne sjećam se da me itko ikada silom natjerao u taj strašni konzumerizam. Tako se mnogi pravovjerni jeze na crne petke, adventske kućice, preuranjeno ukrašavanje, pojačano reklamiranje i sav potrošački šušur. Na udaru se našlo sve. Zadnja je zornica, pa je teza kako eto ne idem ja na zornicu zbog mise, već zbog birtije nakon mise. I stvarno, mnogi od nas vole ustati prije šest sati, otići na misu, a onda na razgovor i okrepu u neki kafić. Kada odem na zornicu, upravo to tako radim. Na prvu pomislih kako bih stvarno trebao nakon mise pravac kući i tako se definitivno potvrditi kao pravi vjernik. Samo misa i ništa više. Jednom, samo jednom sam tako i napravio. Iskreno, zafalilo mi je društvo nakon mise. I uvijek mi nedostaje i nakon nedjeljne mise. Pomislih da ako ne mogu bez birtije nakon zornice ne trebam ići ni na zornicu – manji je grijeh. Naravno, samo sam ironičan i samoironičan.
Nakon svake mise i zornice duh dobra i smirenosti valja prenijeti i u birtijsko druženje. Nakon zornice, kave i krafne na posao odem opušteniji i razdaganiji nego što sam iz kreveta u učionicu ili bilo koje radno mjesto. Sve to mi pomogne da, kako to kažu moji učenici, širim pozitivu.
Obožavam zornicu, kavu i krafnu
Novac i jeste da se razumno troši. Preispitivati pobude onih koje pohlepa goni je gubljenje vremena. Za moje birtaše ne znam da im je to jedini motiv. Možda se varam, ali to je njihovo radno mjesto i oni rade i uslužuju mene u moje slobodno vrijeme. I trgovcima je posao i zadatak nuđati ono što su nabavili. A moje, i svakoga od nas, je u toj prebogatoj ponudi odabrati ono što nam treba i ono čime ćemo sebi i svojima ugoditi. I sve je stvar mjere. Božić jeste ono što nam uz Uskrs daje nevjerojatnu nadu. I to je zasigurno na prvom mjestu. Ali ne treba grintati na ono ljudsko i ovo zemaljsko. U ovoj Dolini suza nigdje nije zabranjeno malo radosti, smijeha i zabave s mjerom i bez raskalašenosti. Tako i don Pavao u „Prosjacima i sinovima“ na samrti reče kako“… mi je, djeco moja jedino žao što se nisam više smijao“.
Vjerujem da istinskog vjernika ništa ne može omesti da se sjeti rođenja Djeteta Nade. Iz toga proizlazi i slavlje na naš ljudski način; zapjevamo, zaigramo, jedemo i pijemo, družimo se i smijemo – otrgnemo djelić sreće od života bremenitog brigama, patnjama i strahovima. To je dio naše ljudske prirode. Ono božansko je tek slaba žiška koju s mukom održavamo da se ne ugasi.
I Isus vjerojatno gledajući sve ovo misli „malo su mi blesavi, ali neka im bude – znam da teško podnose patnju koju, znali to ili ne znali, ne mogu izbjeći.
Od sutra zornica, kava, krafna, posao. Bura je i obrazi se rumene…u zoru.
