Napokon!
ARHEOLOŠKE KRAĐE I SVAĐE, DOBRO DOŠLE
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Optužbe objavljene na nekoliko portala doktora znanosti Periše pobudile su zanimanje Duvnjaka za vlastitu baštinu. To je ono dobro proizišlo iz lošega. Naime, Periša optužuje za nemar i za pljačku, fratre, vlasti, skupine iz drugih općina s detektorima u rukama i posebno Vinka Ljubasa. Periša objašnjava da se događa devastacija i krađa artefakata s duvanjskih nalazišta.
Kako će mu prozvani odgovoriti, tek treba vidjeti, teško da će ovakve optužbe ignorirati u stilu pusti neka priča. Priča je konkretna, ljudi konkretni. Sve će to završiti na sudu.
Ali, sve ovo je meni uvod.
Mnogo toga mi smeta u našemu odnosu prema kulturi, vlastitoj baštini i prošlosti. Trebala nam je prepirka i optužbe da se ovaj ili onaj OKORISTIO pa da zaključimo da naša ilirska i rimska prošlost nešto VRIJEDI. Vrijedi NEŠTO i starokršćanska, posebice hrvatska. Zvuči paradoksalno, ali mi smo vrlo atraktivna zabit.
Odavno znam da se naši ljudi upute na pojedine lokacije i iščuđavaju se komadićima oruđa i oružja, a većina se rugucka u stilu, „Bože, ja čudaka“.
Uvijek je bilo onih koji su ZNALI i koliko su mogli štitili naslijeđe. Sjećam se ratnih godina, britanskih vojnika u sastavu Unprofora koji su na kamion natovarili jedan stećak. Lako je mogao otići kojekuda, tko zna koliko ih je tako otišlo. Taj nije jer se našao netko i prepoznao da ta „guta“ nešto vrijedi i znači. Istovarena je i ostala u Duvnu.
Vinko Ljubas i njegov praslon
Kada je Vinko Ljubas – Jablanica počeo stidljivo zuckati o svojoj strasti da hoda okolo i „nešto traži“, a to nešto nisu gljive i lješnjaci, ljudi su bili skeptični, a bome se neki i dobro zabavljali na Vinkov račun.
Kada sam prvo čuo da je pronašao nekakvog slona, pomislio sam kao i mnogi, koji ekscentrik i čudak, a onda se zastidjeo i sjetio da su svi veliki ljudi ne samo čudaci, već i luđaci dok se ne pokaže da su u pravu. Onda su legende i natječemo se u tome tko im je oduvijek vjerovao i shvaćao ga sasvim ozbiljno.
Ljubas je dobio potvrdu od onih koji više znaju od nas, a praslon završio u našem muzeju. Da da, tko bi rek’o! Imamo mi muzej. Nukleus su zbirke koje su prikupili fratri, pokojni fra Jozo Križić i naši misionari i njihova afrička zbirka. Dugo je trebalo, jer su jake silnice onih kojima je sve ono što se ne da progutati i provariti trošak i zabava beskorisnih ljudi. Koje su sve fetve bacane na fratre kada su kupili Bukovčevu sliku.
Muzej je tu, nalazišta tu! Prošle godine, taj naš niškorisni muzej posjetilo je preko 7000, uglavnom djece kroz ekskurzije. Lokalitete nam gledaju opljačkati jer vrijede. Svađe i optužbe zbog nas i oko nas. Dakle, vrijedi i gotovo.
A mora iz mene izbiti naiva magareće klupe. Obožavam kada su ljudi složni, a ako se sukobe, još mi je draže kada opet nađu zajednički jezik. Kako bi bilo dobro da akteri prijepora počnu zajednički raditi za dobrobit Duvna, bez sebičnosti, društvene i akademske arogancije.
Dolazi vrijeme turizma. Duvno i njegova daleka i bogata prošlost mogu se predstaviti i naplatiti. Ljudi cijeloga svijeta obožavaju dobru priču. Mi priču imamo. Hoćemo li ju znati ispričati, tek će se vidjeti. Priča je započela. Nadam se da stati neće, jer se može naplatiti. A onda će se kultura očešati i o one o koje do sada nikada nije. Njih češe novac, ali neka. Može simbioza.
Foto: Ilustracija/Arhiv
