Kraj je školske godine i red se osvrnuti na naše obrazovanje i stanje naših škola. Nije mi namjera davati viziju, ocjenjivati trenutno stanje, nuditi rješenja, ili ne dao bog, piarovski promicati i hvaliti bilo koga, a pogotovo ne -kudeći drugoga. O stanju školstva, problemima, ili izazovima kako se danas naziva probleme, stalno se govori i piše.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Govori se i piše da djeci društvene mreže popiše mozak, a istovremeno se radi na osuvremenjavanju nastave pojačavajući ulogu novih tehnologija jer su navikli na ekran i papir ne žele vidjeti. Drugo vajkanje je kako su zbog neaktivnosti i nezdrave hrane djeca sve deblja, a istovremeno ih dovozilo do školskih vrata po najljepšem vremenu i u škole uvaljujemo automate iz kojih se uzima sve ono nezdravo. I sve tako, ozbiljni izazovi i ozbiljni problemi u svijetu odraslih i biznisa u kojemu su djeca samo sljedbenici. Ima toga još i još.
Roditeljima osnovaca završnog, devetog razreda se nametne tema u koju srednju školu upisati dijete. S djecom valja razgovarati, pa i nagovarati, a konačnu odluku prepustiti, na kraju njima, iako su maloljetni. Poštivati njihovu želju i afinitet.
Koja je srednja škola bolja: Strukovna ili gimnazija
U razgovoru koju srednju školu upisati, jedan od kriterija koja je bolja je i onaj gdje se ozbiljnije radi; u Strukovnoj ili Gimnaziji? A ozbiljnost rada i neozbiljnost nerada se mjeri brojem praznih sati i sposobnostima koje jedna od dvije ove škole nudi.
Tako izravno ili posrednički do mene dođe da neko dijete neće u Gimnaziju zato jer se nastava ne drži, pa će dijete upisati u Strukovnu. Onda dođe drugi i kaže da će njegovo dijete u Gimnaziju jer u Strukovnoj ima puno praznih sati. I u jednom i drugom slučaju korist imaju ugostitelji.
A istina je da su ove škole, sa stanovišta afiniteta djeteta pomalo neusporedive, a praznih sati nažalost ima i u jednoj i u drugoj školi. Prevelik, i gotovo nemoguć posao bi bilo ustanoviti u kojoj školi u ovom trenutku je toga manje ili više. Jedino je sigurno da je generalizacija da se ovdje ili ondje ništa ne radi potpuno pogrešna.
Ima stara izreka koja kaže dao sebi i o svojima nikada ne govoriš loše jer to loše o zasigurno ima tko govoriti. Tako ni ja, loše o Gimnaziji neću govoriti jer ima tko će govoriti. Istovremeno, neljudski i divljački je govoriti o drugome loše samo da bi uzdigao sebe. Uostalom, i kada bih htio o Strukovnoj u ovome trenutku progovoriti na objektivan način, ne bih bio u stanju jer stanje u toj škole apsolutno ne poznajem, U ovom trenutku ne mogu nabrojati tri profesora iz te škole. Oni koje sam poznavao i družio se s njima su otišli u mirovinu. Ne znam poimence niti sve svoje radne kolege u Gimnaziji, što možda i nije u redu, ali je tako.
Možda je vrijeme pozabaviti se elementarnim stvarima u školstvu i svugdje drugo u javnom sektoru, a to je radna disciplina. Reforma školstva polako ide, gdje će završiti ne znam? Ali znam da ni najbolji kurikul na svijetu ne znači ništa ako neću nikako otići na sat. To je početak naše reforme, ojačana radna disciplina.
Praznih sati ima, nediscipline ima. Malo tko da to ne zna. Umjesto da se škole natječu tko je u tome manje loš, valjalo bi neopravdane prazne sate iskorijeniti. To je posao školskih vlasti.
Ako postoje neopravdani sati za učenike trebaju i za učitelje. Za učenike se zna broj neopravdanih sati za loše vladanje i broj neopravdanih sati za isključenje iz škole.
Isti pravilnik bi trebalo uvesti i učiteljima. Učeničko loše vladanje bi bilo umanjenje plaće učitelju, a izbacivanje iz škole zbog neopravdanih sati isto i s istim broje učitelju.
