Čini se da većina ljudi uživa u proljeću, ljetu (ako nije prevruće) i ranoj jeseni; dakle otprilike u nešto više od pola godine. Ostalo vrijeme kao da im je namijenjeno za boravak u kući – bilo da se nešto radi u pokretu, ili se radi za računalom, ili u najgorem slučaju da se s kauča bulji u televizor.
Jer, kad ovih dana pogledamo kroz prozor, vidjet ćemo crne ili sive oblake iz kojih pada jaka ili pak sitna kiša, vidjet ćemo kako vjetar savija grane i trusi posljednje lišće, pa ćemo jednostavno zaključiti kako je to vrijeme dosadno, nije ugodno ni pogodno za šetnju ili bilo kakav boravak u prirodi. No je li baš tako?
Liječnici nam savjetuju da idemo van, da iskoračimo tisuću puta, što u prijevodu znači da pređemo manje od jednog kilometra ili u brojkama 20-ak minuta.
Svojedobno sam čitao da je legendarni trener Hajduka Luka Kaliterna, kao osamdesetgodišnjak, svaki put namjerno bacio novčić na beton pri kupnji novina, kako bi se mogao sagnuti da ga pokupi. Prema istom izvoru još veći podvig mu je bila svakodnevna šetnja oko 12 km.
Čini mi se i da su liječnici pretjerali, savjetujući starijim osobama samo tisuću koraka na dan, kao i novinar koji je pisao o slavnom treneru, dajući nam posredno savjet o ispravnom življenju. Iz ove priče, dakako, isključujem ljude koji su cijeli svoj radni vijek fizički radili pa im nije, i da hoće, stalo do neke duže šetnje. Također treba isključiti 10-ak ili nešto više olujnih dana u godini kad nije pametno kretati u prirodu. Treba pričekati da uminu i prepustiti se nogama da nas nose, dok mogu. I dokle mogu…
Međutim, u jedno nema sumnje: sva su godišnja doba lijepa! Svako na svoj način. Samo treba se odlučiti izaći van. I osjetiti kako vjetar brije i pecka lice, kako kiša u ritmu udara o kišobran, smirujući nam emocije. Vidjeti kako se labud šepuri na jezeru, kako divlje patke plivaju gotovo uvijek u paru – muško-žensko, kako liske zabadaju svoje kljunove u vodu, kako čaplja stoji na osami, a kormorani uporno i opetovano zaranjaju duboko u potrazi za ribicama. Vidjeti kako vrane iz zraka ispuštaju orahe na cestu, pripremajući zdrav obrok, bogat omega – 3 masnim kiselinama.
Naravno, i sresti drage ljude, uvijek iste šetače. S ponekima od njih i kratko porazgovarati. Od poznatih šetača oko Jaruna (oko 6 km) spominjem najstarijega dr. Ivu Balena, liječnika (86-godišnjak iz Međimurja) koji još trčkara. Svi drugi: profesor dr. Ilija Kuzman, Zoran Čutura, bivši košarkaš, Ivan Čačić, prognostičar i mnogi drugi poznati i manje poznati samo (!) šetaju svaki dan ili gotovo svaki dan, bez obzira kakvo je vrijeme. A vrijeme je uglavnom onakvo, kakvo je u oku promatrača.
Dragi Duvnjaci, posebno nešto stariji, ugodna vam šetnja!
Ante Šarac