LIMENI SPAVAČ
Čini mi se da je oduvijek tamo. Dolje na ušću kraljevog polja.
Umoran i nasukan u krilo Liba. Zasluženo sniva. Oronuli je spomenik vremenu kad je mlad dizao prašinu s duvanjskih makadama. Kad su mu leđa trli vranski trupci, pržina iz majdana i srpanjska ljetina. Njemu tek mala žrtva da nečijim ustima donese kruh. I nadu tko zna kojem dječaku da ga jednom i on selom uzjaši. Da odozgo iz ćaćina naručja svima zatrubi. Pred olinjalom mu plavom njuškom sada tutnje drugi metalici i uzburkane dekade. Ali on se i dalje ne pomiče i ne pometa. Mladice ga okovale drvenim verigama i ne daju od sebe. Drijemež mu samo katkad prekine milovanje drage trobojnice. Tamo iz dvorišta preko puta. Tad nakratko jednim okom proškilji, pošalje joj osmijeh i namigne. Onda zadovoljan opet usne.
I sanja slatko, slatko, slatko…
Marko Pašalić/Tomislavcity
