Događaj iz jedne obitelji naših dana pripovijeda. Baka, majka brojnoga potomstva, jedva hoda od nemoći, starosti i bolesti. Muči se tako povazdan s tolikim svojim tegobama i trpi. I što je najgore ne vidi ni kraja ni konca. Taj, uvijek isti prizor, svakodnevno, od jutra do sutra, gledaju ukućani. Teško im je i naravno žao. Pa ona je njihova majka, baka, svekrva… I konačno se u njima probudila empatija i sažalno srce. Razmišljali su svi kako baki zahvalno pomoći. Pa ona ih je sve, ama baš sve, s toliko ljubavi i srca zadužila. Naravno, dok je bilo svekolike snage i dok je mogla. Ali, njezina brižna ljubav prema svima, pa i prema nevjestama koje su došle u obitelj, nikad se nije umanjila, a pogotovu nije ishlapila, nestala. Naprotiv.
– Ma i Boga me strah i bojim se. A opominje nas i ona narodna, na životu iskovana i toliko puta potvrđena koja kaže da se svakom čovjeku u životu uvijek vrati onako kako se zajmio, glasno je jednog dana razmišljao najstariji sin, dok su jedne večeri vijećali što učinit da bude što bezbolnije, a opet dobro i njima i baki. Očito je bio svjestan i razmišljao kako će i njemu (i svakome) doći slična situacija i jednom kraj.
– Možda se dočekaju i bakine visoke godine, ali bolest, nemoć i kojekakve tegobe svakako će nas svakoga jednom sustići i nećemo ih izbjeći. Možda mi dočekamo još i gore. Tko to zna što sve nas u životu čeka? Jer, život je doduše u Božjoj ruci za onoga tko vjeruje, ali on je dakako i nepredvidiv za nas obične smrtnike.
Svaki čovjek mora uvijek biti spremni na sve, ama baš na sve. To je jedino što je u našoj moći, glasno je razmišljao.
Što bi se dalo učiniti da baki bude i lakše i bolje u njezinim starim danima i na izmaku života, često su međusobno i posve ozbiljno razgovarali na tu temu i tražili najpovoljnije rješenje i za baku i za sebe?
– Bako, teško nam je gledat te da se tako i toliko mučiš, reče joj jednog dana najstariji unuk, student. Što misliš da te smjestimo u dom? Tamo bi ti bilo najbolje. Imala bi sve, i pratra i doktora.. i sve što ti zatreba. Sve. A ovako se mučiš, teško ti je, a i nama s tobom. Vidiš da svi odrasli u našoj kući rade. Neki su morali i u daleki svijet potegnut. A mi, mi mladi idemo u školu. Nema ti tko praviti društvo i dan i noć ti biti pri ruci i u svakoj potrebi i da povazdan nisi sama!
– Je li ti to, dite moje, misliš u starački dom, baka će sjetno, podižući glavu i naočale?
– Da, da bako! Naš starački dom. Ako nisi s tim baš sporazumna ima još jedna mogućnost, a ta je upišeš na primjer neki faks. Oda bi te mogli smjestiti i u studentski, šaljivo će unuk.
I baki se, niz naborano lice, otkotrljaše dvije – tri suze. Brišući ih traveržicom zašmrca i onako više za sebe i u njedra promrsi, opirući se o čvrsto o bolesničku hodalicu koju joj je nedavno jedan unuku dovezao – lipo iz daleke Irske.
– Dico moja, kad je tako, radite šta god znate. Ja se moram pokoriti. I koliko ja vidim i moja pamet konta, druge mi i nema! Pa došla taka vrimena. A u nas su stari govorili: Ošta vrime od toga i vakat!
Uz ovaj događaj lijepo uklapa i potiče na korisno razmišljanje i razgovor unuke i bake naših dana:
– Bako, ne razumijem kako ste vi mogli ranije živjeti u tvoje vrijeme bez ove tehnologije, interneta, računala, mobitela i telefona, Faceboka…?
Baka se nije dala smesti pitanjima unuke, nego odgovori:
– E, drago moje dijete. Pa isto kao što i vaša generacije danas živi bez: ljudskosti i uljudnosti, bez časti i poštenja, bez poštovanja i dostojanstva, bez srama i karaktera, bez ljubavi. Mi, koje vi zovete „stari“ bili smo u svakom pogledu blagoslovljeni; dokaz za to je naš smiren i smislen život. Sami smo npr. radili domaću zadaću i nakon toga se zajedno igrali i družili do zalaska sunca. A onda, onda svi u kući u zajednički molili Boga i blagovali što je Bog podario. Nije bilo izbiranja, ovo oću, ovo neću. Kao danas.
Kad smo bi žedni pili smo vodu iz bunara, čatrnja i s izvora, a ne iz plastičnih boca i umjetne sokove iz tetrapaka. Nismo imali previše kilograma i tovili uz čips, kojekave slastice i grickalice satima sjedeći pred TV i PC. Bili smo bome rumeni, razvijeni i zdravi. Noge su nam bile u redu iako smo trčali bosi; pluća puna čistog zraka da smo mogli svi istrčati malte ne olimpijsku normu.
Sami smo izmišljali igre i izrađivali igračke i rekvizite s kojima smo se igrali u nedogled i bili smo sretni i radosni. Jedva čekali novi dan, ili veliki odmor u školi i novu prigodu za igru i druženje. A kad je vrijeme bilo loše, igrali smo se u svojim kućama jer nas je uvijek bilo dosta braće i sestara i imali smo s kim. A i odrasli ukućani su se igrali s nama i pružali nam toliko ljubavi i radosti. Osobito za dugih zimskih večeri.
Naši se roditelji nisu rastavljali i mi djeca nismo bili prisiljeni na nenormalne situacije da jedan dan budemo s ocem, a jedan s majkom, jer eto oni nisu zajedno… Naši roditelji su sve svoje poteškoće rješavali i ljubav bi opet stanovala u našoj kući. Svaki dan smo živjeli nenadomejsitvu ljepotu i blagoslov zajedništva i u obitelji, a bome i u susjedstvu. To je bilo naše jedino i neprocjenjivo bogatstvo.
Naravno, nismo imali internet, PC, pametne mobitele, dvd-e, video igrice, Playstation, TV plazmu… itd. Ali, zato smo imali djedove i bake s kojima smo zajedno živjeli; prave prijatelje, mnogo braće i sestra, rodbine i prijatelja s kojima smo se družili, jedni druge posijećivali i uživali svu ljepotu i dijelili radost i bogatstvo života u ljepoti susreta i zajedništva. Dolazili smo jedni drugima bez ikakve najave i poziva, onako spontano, i uživali u zalogaju domaćeg tek ispečenog i šećerom, nekom marlmeladom, ili domaćim maslacem posutog kruha.
Braća i rođaci su pravili kuće blizu jedni drugima kako bi uživali sreću bratsko-sestarske blizine te mogli priskočiti u pomoć jedni drugima u svakoj potrebi i osobito u kakvoj nevolji. A ako bi se moralo nekamo i seliti jer nas uvijek bilo puno na očevini, bilo je to uvijek teška srca i sa suzama. Ali i ponos je bio tu jer je uvijek netko ostajao na rodnom ognjištu da se ne ugasi.
I konačno, draga moja, mi smo bili posljednja generacija koja je bespogovorno slušala roditelje i poštivala sve starije. A time smo ujedno upravo mi postali prva generacija koja, Bože mi prosti, sluša svoju djecu.
Pozdravljali smo se s Faljen Isus i Marija iz svih naramenica. I ako bi k tome koja cura, ili momak još upitali jeste li osustali, znatiželjno bi se propitivalo odakle su, čiji su, kako su upitani i lijepo odgojeni. Blago ti ga roditeljima čiji su?
Imamo stare crno-bijele slike na zidu, a na njima puno dragih lica i veselih uspomena u raznim bojama.
I na kraju: mi smo ti bome bili jedinstvena generacija, ali kako sa vidim očito ograničena proizvodnja. I zato, draga moja, dok nas još ovo malo živih imate, osjetite nas i čuvajte nas ko oči u glavi! Mi vam ne smijemo biti na teret nego blagoslov.
M.B./Tomislavcity
Foto: Ilustracija
