Na Svjetski dan sporta razgovarali smo s Krešimirom Tabakom – profesorom, psihoterapeutom i maratoncem koji kroz svoj profesionalni rad i sportski angažman u AK Puls Tomislavgrad promiče zdrav način života. U zanimljivom razgovoru, Tabak nam otkriva zašto je pokret naše prvo prirodno određenje, kako fizička aktivnost „budi“ umrtvljenu energiju modernog čovjeka te kako kroz trčanje možemo ojačati vlastite kapacitete za svakodnevne životne izazove.
Zašto je trčanje posljednjih godina postalo toliko popularno među ljudima svih generacija?
– U razvijenijim zemljama trčanje je pozitivan društveni trend koji raste desetljećima. Najbolji je primjer tomu činjenica da npr. na polumaratonu u Kopenhagenu nastupa i do 17000 domaćih trkača. A Danska je zemlja koja nema puno više stanovnika od Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Mislim da u BiH na godišnjoj razini imamo manje od 2000 trkača koji istrče jedan polumaraton. Ipak i to možemo definirati kao napredak koji je kod nas došao kao pozitivna globalna vibracija.
Što trčanje daje čovjeku, a što možda ne može pronaći u drugim sportovima?
– Prije svega jednostavnost. Trčanje je u osnovi individualan sport koji ne traži mnogo logistike. Dovoljne su vam tenisice i dva komada sportske odjeće da biste se upustili u trkačku avanturu. Većina koja se odvaži na prvi korak, zarazi se i ne odustaje.
Mislite li da se ljudi danas premalo kreću i koliko to utječe na fizičko i mentalno zdravlje?
– Sve statistike bilježe kako je kretanje smanjeno kod djece te se paralelno s tim sve više bilježe slabija motorika i pretilost. A od samih početaka čovječanstva, pokret je naše prvo prirodno određenje. Ako prkosimo prirodi i zaustavimo tijelo, ni naš um ni naš duh neće biti u ravnoteži.
Je li trčanje veći fizički ili mentalni izazov?
– Holizam na djelu, znači i jedno i drugo. Za uspjeh je važno da glava i tijelo govore istim jezikom.
Što je teže: natjerati tijelo da trči ili glavu da ne odustane?
– Kad je intrinzična motivacija optimalna, nema problema ni s tijelom ni s glavom. Bez nje je teško prošetati od kauča do stola.
Kao psihoterapeut, primjećujete li koliko fizička aktivnost utječe na psihičko stanje čovjeka?
– Itekako. Istraživanja koja je nedavno proveo Manfred Spitzer pokazuju da je čovjek u najvećoj ravnoteži kada trči šumom. To je i svojevrstan izvor za punjenje mentalnih kapaciteta koji onda u svim drugim akcijama mogu adekvatnije odgovoriti na druge izazove.
Može li trčanje biti svojevrsna terapija?
– Na izvjestan način može, ali ne tako što ćemo trčanjem riješiti sve svoje probleme, nego da imamo priliku osnažiti se i pojačati vlastite kapacitete koji će nam pomoći u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
Zašto se mnogi ljudi upravo tijekom trčanja “poslože u glavi”?
– Ne samo mnogi, nego gotovo svi. Razloga je više, a primarni je zato što pokret „prodrma“ naše energetske zastoje i donese izvjesnu vedrinu.
Koliko stres, užurbanost i digitalni način života danas udaljavaju čovjeka od vlastitog tijela?
– Te su komponente zaštitni znak kako modernog, tako i postmodernog društva. Naš se um instrumentalizirao, usmjerio na tržišne kategorije i na taj način udaljio čovjeka od njega samoga. Iako tijelu pripada pet šestina našega bića, još je uvijek dominantno uvjerenje da je tijelo tu samo da nosa glavu. To je izvor svih problema s kojima se čovjek današnjice suočava.
Može li sport pomoći ljudima koji se bore s anksioznošću ili unutarnjim pritiskom?
– Da, ali ne apsolutno. Ako se drugi važni segmenti u životu poslože kako treba, sport može biti katalizator u oslobađanju od anksioznosti i sličnih simptoma koji nas zaustavljaju.
Primjećujete li da ljudi danas više traže mir nego rezultat?
– Sve više ljudi da, ali većina još uvijek ne.
Je li disciplina nešto s čime se čovjek rađa ili se ona gradi kroz navike poput trčanja?
– Rađamo se s većim ili manjim potencijalom za disciplinu, a koliko ćemo biti disciplinirani ponajviše je rezultat odgoja i osobnih odluka. Trčanje umnogome može doprinijeti ukupnoj životnoj disciplini.
Što vam prolazi kroz glavu tijekom dugih utrka ili trailova?
– U pravilu se fokusiram na plan i na taj trenutak, pratim što se događa u svakom dijelu tijela, obećajem mišićima nagradu ako izdrže i mislim na ljude koji me podržavaju.
Što vas više privlači – asfaltne utrke ili trail i priroda?
– Ako se može govoriti o nekoj osobnoj konkurentnosti, onda je definitivno cesta moja prilika. Trailove pak trčim iz drugih motiva i obožavam ih. Kad pogledam vlastiti kalendar, onda vidim da na dvije cestovne utrke dođe i jedan trail.
Može li čovjek kroz trčanje bolje upoznati sebe?
– Može. U svim segmentima i na svim razinama.
Sjećate li se neke utrke koja vas je posebno promijenila ili vam ostala urezana u pamćenje?
– Prije točno dvije godine na Vučko trailu (39 km za 5 sati) sam doživio pravo životno pročišćenje, postao svjestan koliko je kap vode dragocijena i kako trebamo biti zahvalni što smo zdravi.
Zašto se ljudi često boje početi trčati?
– Puno je razloga, a najčešće ljudi to dožive kao jedan oblik izloženosti koja ih nadilazi. Tu je važno uskočiti i ohrabriti ih. Tako je AK Puls postao bogatiji za desetak članova.
Što biste rekli nekome tko smatra da “nije sportski tip”?
– Ako nije za olimpijadu, ne mora značiti da si mora uskratiti sportski užitak.
Jesu li rezultati i medalje danas previše naglašeni, čak i u rekreativnom sportu?
– Kompetitivnost je je odlika sporta i dok je god u zdravim okvirima poželjna je, a iz iskustva znam da se većina trkača primarno uspoređuje sa sobom samim.
Mislite li da se ljudi kroz sport danas više povezuju ili uspoređuju?
– Sportski klubovi poput atletskih sjajna su mjesta da u rijetko neformalnom okruženju upoznate ljude koji vam mogu postati najbolji prijatelji.
Kako objašnjavate činjenicu da jedna mala sredina kao što je Tomislavgrad ima toliko aktivnih i uspješnih trkača?
– To je rezultat više različitih čimbenika, od samog podneblja, genetskih predispozicja, snažne volje i neizostavne činjenice da smo institucionalizirali aktivnost, što je pretpostavka napretka u svakoj praksi pa tako i u trčanju.
Što je, po vašem mišljenju, najvrjednije što jedan klub poput AK Puls može dati ljudima, osim sportskih rezultata?
– Zdravo okruženje u najširem značenju te riječi. Lagana, pozitivna, uvažavajuća i podržavajuća energija za sve koji nam se pridruže.
Koliko zajedništvo i podrška znače u trkačkoj zajednici?
– Rekao bih da su svi naši individualni i kolektivni uspjesi rezultat entuzijazma, uzajamnosti i podrške koju pružamo jedni drugima.
Postoji li poveznica između fizičke izdržljivosti i emocionalne otpornosti?
– Komplementarni su i daju se lijepo dopunjavati.
Kada biste morali opisati trčanje jednom rečenicom – kako bi ona glasila?
– Hranjiva i ljekovita aktivnost.
Slaven Nevistić /Tomislavcity
