Kamenome domu
Uvele su oko tvoga praga ruže,
Na krov ti slijeću ptice tužne,
Dok grli te mahovina i šipražje
U mom srcu je pola stoljeća tuge.
Ta tvoja tvrda stina,
U zidu je biser od davnina,
Bijaše u tebi života, pjesme
Na ognjištu toplog mlika i pogače.
Ni kiše, ni bura, ni zime,
Ne izbrisaše tvoje miline
U mojoj duše je od tada nespokoj
I tužan ptica poj.
Cvjetne staze od bilja, smilja,
Opsjeda korov i divlja trešnja
Kameni dome od života i veselja
Dočekasmo neka druga svitanja.
Milan Bojkić, Basel 2024.
