KAMENI CVIJET
Kad zatvorim oči u smiraju dana, misli mi same tamo bježe i uvijek se pitam zašto baš tamo, kao da još uvijek nekoga traže.
Jedno je dijete još uvijek tamo, djetinjstvo ispisano ležeći na travi pogleda uprtog u nebo da ode čeka trenutak pravi.
Ljepota jutra, mirisa i smilja pogleda vedra dok nebo se žari a želja svakim danom je sve veća, otići će i ovaj ptić mali.
Na kamenu tvrdom potekle su suze, mlada žena više nije dijete, otišla je a da se ne vrati sad očvrsni moj kameni cvijete.
Otišao je ptić dobio je krila, ponijele ga neke druge želje ponekad se samo na trenutak vrate slike davno izblijedjele.
Kamena je stina još uvijek u srcu, kamen hladan i kroz život grije, rijeka smilja još kroz vene teče, još se srce ohladilo nije.
Pa polete misli kao ptice, na ognjište staro da zaliječe ranu, samo tamo duša mira nađe, da osjeti radost onu davnu.
Kad zatvorim oči u smiraju dana, ono dijete još u meni spava, sniva kamen i lipe u cvatu, čeka jutro da postane java…
I.B. Zagreb, 2004.
