U današnje vrijeme, u vrijeme interneta i društvenih mreža, anonimni komentari, dopisi, postovi, lažne fotografije, video isječci, pa i lažne informacije stvorene pomoću umjetne inteligencije, u velikoj su mjeri preuzeli javni prostor od tradicionalnih medija.
Loši filmovi, loše knjige i loše namjere
Piše: Josip Mlakić /Naša ognjišta
Veliki srpski pisac Danilo Kiš, u priči “Knjiga kraljeva i budala”, koja se nalazi u kultnoj Kišovoj zbirci “Enciklopedija mrtvih”, opisuje mehanizam klevete. Neki Račkovski, dijabolični agent Ohrane, tajne policije Ruskog Carstva, koja je osnovana krajem devetnaestoga stoljeća, klevetu, koja najčešće dolazi iz anonimnih izvora, drži učinkovitijim sredstvom terora od podmetnutih bombi. Postoje samo dva načina, piše Kiš, oba neučinkovita, da se čovjek obrani od anonimne klevete. Prvi je da ne odgovara na nju: ljudi će reći kako šuti jer nema što reći u svoju obranu. Drugi način je da odgovori: ljudi će reći kako je kriv, kako se brani jer se osjeća krivim. Dakle, od klevete nema učinkovite zaštite.
Duboko neznanje
U vrijeme tiskanih medija, koje se neumoljivo primiče svojemu kraju, anonimna pisma bila su zabranjena. Nijedan medij, koji je držao do sebe nije želio, ili se nije usuđivao, zbog mogućih tužbi, objavljivati anonimna pisma. Međutim, u današnje vrijeme, u vrijeme interneta i društvenih mreža, anonimni komentari, dopisi, postovi, lažne fotografije, video isječci, pa i lažne informacije stvorene pomoću umjetne inteligencije, u velikoj su mjeri preuzeli javni prostor od tradicionalnih medija, razarajući, učinkovitije od Putinovih bombi i dronova, temeljne tekovine zapadne civilizacije. (Papa Lav XIV. je prije nekoliko mjeseci obznanio encikliku koja govori o takozvanome “klikbejtu”, senzacionalističkim naslovima ili slikama na internetu, često lažnim i namještenim, osmišljenim da izazovu radoznalost i natjeraju korisnike da kliknu na poveznicu.)
Poslijebožićno vrijeme ujedno je i vrijeme blagoslova kuća, što je neka vrsta višedesetljetne tradicije. Odmah nakon Nove godine svećenici obilaze župe, blagoslivljaju kuće i ostavljaju, kao znak da je kuća blagoslovljena, samoljepljivu sličicu sa sakralnim motivom preuzetom iz bogatoga fundusa kršćanske umjetnosti, koja se lijepi na vrata s unutarnje strane dnevnoga boravka.
Ovo godine na sličicama je kao motiv iskorišten detalj sa slike “Božić svetog Franje” Slavka Šohaja, jednoga od najvažnijih hrvatskih sakralnih slikara dvadesetoga stoljeća. Ovo prelijepo ulje na platnu, koje odisijeva nekim nezemaljskim mirom i tišinom, već više od pedeset godina stoji u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Uskoplju, koje se već jednom, prije petnaestak godina, zbog svoje magnetne privlačnosti, našlo na sličicama koje se dijele za blagoslova kuća. (Uskopaljska crkva, koja je pored svoje osnovne uloge i svojevrsni umjetnički postav, izgrađena je 1930-ih prema projektu Karla Paržika, češkog arhitekta koji je svoj radni vijek proveo u Bosni i Hercegovini i koji je svojim projektima ostvarenim u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća dao osnovnu vizuru užega središta Sarajeva. Osim “Božića svetog Franje”, u uskopaljskoj crkvi nalazi se Šohajev “Križni put”, dvadeset četiri vitraja Đure Sedera i veliki oltarni mozaik koji je izradio hrvatski slikar Josip Biffel, kombinirajući univerzalne kršćanske motive i etnografsku tradiciju Uskoplja. Crkva, koja se praktički nalazila na prvoj crti obrane, bila je tijekom rata razorena, a zvonik porušen uslijed ratnih djelovanja. Srećom, umjetničko blago, uključujući i spomenutu Šohajevu sliku, na vrijeme je sklonjeno i spašeno.)
Treba li raspravljati s anonimnim objavama?
Odmah nakon blagoslova oglasila se na Facebooku, anonimno, naravno, udruga “Druga strana Posavine” koja je u svome postu, okomljujući se na Šohajevu sliku, napisala: “Tijekom blagoslova kuća u selima Županije Posavske vjernicima su podijeljene sličice koje, nažalost, ne nalikuju ni na Isusa Krista, ni na Majku Božju, ni na kršćansku ikonografiju kakvu poznajemo i poštujemo. Majka Božja prikazana je kratke kose, u tamnoj odjeći s dekolteom, a cijeli prizor više podsjeća na modernu ilustraciju nego na svetački prikaz rođenja Isusova. Ne postavljamo ovo iz zlobe, nego iz zabrinutosti i poštovanja prema vjeri, tradiciji i svetosti blagoslova kuće. Ne znamo tko odobrava ovakve prikaze i zašto se dijele u ime Crkve. Blagoslov kuće nije prilika za eksperimentiranje s vjerom i simbolima, nego trenutak molitve, mira i jasnoće poruke. Mir kući ovoj ali i istina, dostojanstvo i poštovanje prema onome u što vjerujemo.”
Glavno pitanje u cijelome slučaju je treba li raspravljati s anonimnim objavama. Ne samo kada je o ovome riječ. Ovo je jedno od najvažnijih društvenih pitanja današnjice. Fra Janko Ćuro, ravnatelj Svjetla riječi, ipak je odgovorio na anonimne optužbe, smireno i argumentirano, navodeći poznatu krilaticu iz Orwellove “1984.”: “Neznanje je moć”, koja, po mojemu mišljenju, na najbolji način opisuje aktualni društveno-politički trenutak, po kojoj je ljudsko neznanje glavni čimbenik pri uspostavi totalitarističkih težnja. Objasnio je, također, kako na Šohajevoj slici nije prikazano Isusovo rođenje, već da je riječ o živim jaslicama, tradiciji koju je prvi put u povijesti kršćanstva organizirao sveti Franjo Asiški 1223. u talijanskome selu Grecciu, koja se zadržala sve do danas, pa i u Uskoplju, odakle potječe sporna slika, gdje se svake godine izgradi drvena štalica u kojoj se odvijaju žive jaslice.
“Na kraju krajeva”, piše Ćuro, “nekome se ne mora svidjeti ni djelo Slavka Šohaja kao ni Caravaggia. Sve je to ljudski i sve je to razumljivo, ali nije ljudski niti je razumljivo namjerno ili zbog neznanja (na kraju je isto) predstavljati ovu sliku vrhunskoga hrvatskog slikara Slavka Šohaja, nečim što ona nije kako bi se od nje stvorila kontroverza i nepotrebna podjela među vjernicima i to samo da se nešto bombastično napiše što će povećati lajkove i komentare. Jer, otkad se to vjera, tradicija i svetost brane obmanom? Otkad se to vjera ispovijeda prizemnim i zlobnim komentarima pa i psovkom? Ili se opet pokazalo istinom kako svi mi vidimo i govorimo samo ono što u sebi već imamo i stalno sa sobom nosamo?”
Benigna komediji koja se poigrava stereotipima
Ovih dana svjedočimo novomu “slučaju”, koji se može podvesti pod poznatu srpsku narodnu poslovicu “Besposlen pop i jariće krsti”. Župa Uzašašća Gospodinova iz Novoga Travnika, dakle “župa”, a ne konkretna osoba koja govori isključivo u svoje ime, oglasila se na društvenim mrežama uoči prikazivanja filma “Svadba” u Novome Travniku, pozivom na bojkot filma: “S tugom sam primio vijest da se tzv. ‘romantična komedija’ Svadba prikazuje i u našem gradu”, stoji u priopćenju župe. U objavi se ocjenjuje kako film “na tužan, ružan i jadan način vrijeđa najveće i najvažnije vrijednosti kršćanstva, spominjući na vulgaran i bogohulan način Boga i istine našega spasenja”. Međutim, poziv se, kao svojevrsna rijetkost, vrtio po medijima, čak su ga objavili i vodeći hrvatski mediji, poput Indexa, te, očekivano, izazvao suprotan učinak. Film je u Novome Travniku prikazan pred prepunom dvoranom novotravničkoga Doma kulture, potvrđujući još jednom staro pravilo kako se pozivi na bojkot najčešće pretvore u dobru reklamu. “Svadbu”, koja je u međuvremenu postala najgledanijim hrvatskim filmom svih vremena i puni dvorane širom Bosne i Hercegovine, još uvijek nisam pogledao, niti planiram, jer je riječ, koliko sam shvatio iz natpisa po medijima i iz izjava osoba koje su film gledale, o benignoj komediji koja se poigrava stereotipima o Hrvatima i Srbima. Dakle, ne želim ga pogledati isključivo iz estetskih razloga, jer je život, barem ja tako mislim, prekratak da bismo ga trošili na loše filmove i na loše knjige.
Josip Mlakić, Naša ognjišta, ožujak 2026., broj 527, str. 9.
