Josip je veliki ponos Hrvata! Trener je nogometnog kluba, iako je u kolicima: Ljudi me i podcjenjuju, ali ja sam kao Mandžo borben!

Biti nogometni trener danas je sve samo ne lak posao na tržištu koje ne prašta niti nekoliko tjedana opuštanja, a raditi taj posao iz invalidskih kolica uistinu je vrijedno svake pohvale, naklona do poda. Junak naše priče je Josip Hrgović, 29-godišnjak iz Bavarske, a gdje živi i uspješno trenira seniore jedne njemačke momčadi…

Josip za Dnevno.hr govori o svom odrastanju, teškom i trnovitom usponu, te kako mu je raditi na njemačkom nogometnom tržištu.

“Radim kao trener od 2014. godine. Položio sam trenersku C i B licencu u Njemačkoj, ali tu se ne mislim zaustaviti, naravno želim tu još doći dalje, ali zbog koronavirusa trenutačno je to jako teško. Do sad sam trenirao u juniorskom djelu ekipe od U11 do U19 sve, te seniorsku žensku, a sad i mušku momčad”.

“Nekad mi je to bilo teško psihički prihvatiti”

Trener je momčadi TSV Neurid. U Njemačku je doselio još kad je bio vrlo mali, njegovi roditelji učinili su to zbog bolje medicinske skrbi. Možda je u kolicima, ali to ga nije spriječilo da ide svojim snom…

“Sjedim u kolicima zbog invalidnosti koju imam od rođenja. Nije mi to bilo teško prihvatiti u jednom smislu, zato što ne znam kako je drugačije. A bilo je naravno situacija kad sam bio mlađi u kojima je bilo teško, posebno psihički shvatiti. Na primjer kad sam htio ići van s prijateljima, pa kad s istim tim prijateljima nisam mogao igrati nogomet. To je jedan primjer, naravno je tu bilo još drugih primjera, ali u glavnom sam ipak uvijek uspijevao vidjeti ono sto mi dragi Bog i moj život omogućuje…”

To Josipa nije spriječilo da slijedi svoje ambicije. Kakve su bile reakcije tvojih kolega iz kluba, kad si postao trener?

“Uglavnom pozitivne. Dogodi se još uvijek da me ljudi podcjenjuju kao trenera, čak mi se događa da me ljudi pitaju što ja kao gledatelj radim na terenu, haha. Ali do sad sam to većinom uspijevao rješavati s tim da pokažem svoje znanje i kvalitetu. Tako se pogled drugih na mene stvarno brzo i jako vidljivo promjeni”, reći će Josip.

Ne želi da ga se gleda i tretira drugačije, a ambicije su izrazito visoke, makar se radilo i o malom klubu.

“Tražim puno od svojih igrača, ali mislim da im isto znam dati i toliko. Po meni u radu s ekipom se uvijek vrti oko dva pitanja, a to su “Što?” i “Kako?”. Za prvo pitanje je uvijek trener odgovoran, on treba imati ideju što želi i u tome dati doprinos igračima. A igrači su odgovorni za to, kako treniraju i igraju. Uvijek tražimo visoki tempo i intenzitet, i to momci znaju i očekivaju.
Kad igrači vide da je trener siguran u tome što radi i daje plan i ideju koja ima smisla, tu nema problema što se tiče respekta.”, kaže i nastavlja:

“S obitelji živim u Münchenu”

“Ambicije su mi u nogometu velike. Naučio sam cijeniti ono što imam i biti sretan svojim uspjehom, ali ja sam takav da mi nikad nije dosta. Uvijek želim više, i dok jedan korak napravim, odmah razmišljam kako stići do sljedećeg.”

O obitelji će reći sljedeće…

“Imam jednog brata i tri sestre i svi živimo u Münchenu. Roditelji su iz Livna, tamo sam i ja rođen. Brat i sestre su rođeni u Münchenu. Rodbine imamo svugdje po malo, naravno u Livnu, pa u Splitu, Sinju, Zagrebu, te još nekih koji su isto otišli u Njemačku.”

Naravno ponosan je na uspjeh reprezentacije, srebro iz Rusije prije tri godine…

“Svjetsko prvenstvo meni je bilo fantastično i puno mi znači taj uspjeh za nasu malu Hrvatsku. Kad igra Hrvatska, ja sam u svom svijetu, u tunelu, reprezentacija mi znači više od ikakvog kluba, te osjećaj kad igra Hrvatska ne može mi dati niti jedna utakmica Lige prvaka”