Da smo kolektivno zaribali možemo vidjeti i osluhnuti u javnom životu pri svakodnevnom druženju. Većim dijelom među nama vlada destruktivna komunikacija. Vidljiva je to čim provirimo, ili po naški, izvirimo iz svoga bunkera naoružani vlastitom zloćom, licemjerstvom, zavišću, malodušnošću i nedovršenim ratovima protiv svoje subraće po istom nam Bogu. Okruženi sebi sličnima iz svojih utvrda bacamo vatru na one koji to sve proživljavaju i gledaju potonuće braće. Svojim očima promatramo neistinu koja nam se svima nameće. Potkupljeni i lažima porobljeni tražimo lagodu. S vremenom postajemo prljaviji, prividno sretniji, ali u svom biću nemirniji. Istinu smo prebojili u laž. Suživjeli smo se s laži baš kao da je to potpuno normalno. Slušamo je jer je slatkorječiva, a znamo da će se i ona sama na kraju razgolititi u svojoj prljavštini i ogorčenosti, a istini ne dopuštamo da proviri. Nazivamo je bolešću i ugrozom drugih, ili kako je danas popularno, teorijom zavjere.
Odgovorimo ovom ludilu, oduprimo mu se i upoznajmo čovjeka u sebi. Onog istog koji je spreman oprostiti, pomoći drugome u muci, uvažiti ga, pa i onda kad drugačije promišlja. Potražimo u sebi ljubav koju ćemo podijeliti s drugima jer je i ona nama od Boga rođenjem darovana. Ljudikajmo uz čašicu lipog razgovora te se vratimo vremenu kad smo meka srca prihvaćali i dijalog i prepirku koja bi, usprkos svemu, završavala s rukom u ruci i uz dragu pjesmu.
Stanko Ćurčić
