James je prvi put došao u Međugorje posjetiti sina koji je tada živio u zajednici Cenacolo. Njegovo prvo iskustvo penjanja na Brdo ukazanja bilo je posebno jer je pomogao mladićima iz Cenacola nositi osobu s invaliditetom na mjesto prvog ukazanja Gospe u Međugorju. James je tijekom boravka u Međugorju susreo nekoliko hodočasnika koji su u tu već doživjeli čudesna ozdravljenja, piše Radio postaja Mir Međugorju.
Za serijal Fruits of Medjugorje koji priprema Marija Jerkić govorio je o tome kako Međugorje utječe na njegovu vjeru, a njegovo svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku. Prethodna svjedočanstva dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.
Prvi puta sam čuo za Međugorje nedugo prije dolaska ovamo. Moj sin je živio tu, u zajednici Cenacolo. Bio je baš ovdje i čuo sam za ovo mjesto prvi puta preko te zajednice. Rekao bih da sam čuvši za ukazanja i vidioce bio pomalo skeptičan, a mislim da sam bio skeptičan i kada sam došao ovdje.
A došao sam jer sam htio isprobati iskustvo zajednice skupa sa svojim sinom. Nisam siguran jesam li bio nevjernik u sve te događaje i sve posljedično, ali sam definitivno povjerovao da se ovdje događa nešto jedinstveno.
Mislim, kada i gdje god odeš i sve što se događa oko tebe povezano je s Gospom, Isusom i našom vjerom. A ljudi, vidiš redove ljudi niz ulicu koji čekaju ispovijed. Onda znaš da si na posebnom mjestu. Kao i moje prvo iskustvo uspona na Brdo ukazanja kada sam s momcima iz zajednice nosio nekoga na brdo. Bio sam nervozan, zabrinut, a kao pravi Amerikanac pomislio sam: Što se to ovdje događa? Kako to da nitko nije poravnao teren da se lakše po njemu hoda?! Jer, netko je već trebao postaviti rukohvate i osvjetljenje.
Znate, to je američki način, mi želimo sve promijeniti. I tako sam se ustrašen penjao na brdo noseći osobu koja nije mogla hodati i bila je privezana uz stolicu s 3-metarskim ručkama. Bojao sam se za vlastiti život i pokušavao naći čvrsto uporište sa svojim sinom i tim jakim momcima.
I bilo je to jedno posebno iskustvo, puno mi je značilo: Moći takvo što činiti za drugoga čovjeka značilo mi je jako puno, dirnulo me na način da sam počeo ublažavati svoje mišljenje o ovom mjestu. Mislim da sam ovdje proveo dva tjedna, desetak dana, i vidio sam i sreo puno ljudi.
Ljude čiji su životi bili potpuno preobraženi, koji su sve napustili da bi bili ovdje, koji su sve prodali i došli ovamo živjeti. A mislio sam, hmmmm, ovo su pametni ljudi, nisu neki neznalice, već kultivirani ljudi. Radost u njihovim srcima, sjaj u njihovu oku, taj pogled koji imaju vjernici je drugačiji pogled koji nigdje drugdje ni kod koga drugog ne mogu vidjeti. I tako, otišao sam nakon dva tjedna.
Poslije svega bio sam nešto drugačiji. Znate, upravo sam bio proveo neko vrijeme sa sinom s kojim se godinama nisam dovoljno družio i doživjeli smo mnoga ozdravljenja među nama. Zato mi je to bilo nešto posebno. Vratio sam se opet i to sa suprugom, sinom kćeri i njezinim momkom.
Došli smo na Mladifest. Zamolili su mene i mog sina da dođemo i damo svoje svjedočanstvo. Bilo je prekrasno! I za mene je to bila još jedna stepenica na putu vjere. Po povratku je veliki dio mene povjerovao i nekako spoznao jer to nije baš… Sve je ovo izvan ljudskog dosega, neshvatljivo je baš. Značaj ovih događanja je velik, ogroman.
Kada sam se vratio u Ameriku, u meni je to raslo, daleko od izvora, razmišljao sam o tome i pričao, a potom i sreo ljude koji su doživjeli najveća moguća čuda… Čudesa poput onih mojih prijatelja koji su već trebali umrijeti, nestati prije 20 godina.
A oni su još tu. I nakon povratka, ni najpametniji doktori na svijetu ne mogu to objasniti.
Zato je to teško pobiti i zato se naše mišljenje mijenja od ‘ne, to nema smisla’, zatim ‘to mi je nekako čudno’, pa sve do onoga: Nepobitno je! Objasni mi to, jedina stvar koja povezuje, zajednički nazivnik barem dvoje ljudi koje poznajem, a koji su trebali već davno umrijeti je ovo mjesto.
Jučer sam susreo još jednu ženu koja je imala tumor na mozgu, trebala je umrijeti, došla je ovamo u kolicima, a otišla odavde na svojim dvjema nogama.
Pobij to, pobij ako želiš, pokušaj smisliti neko drugo objašnjenje, nazovi to slučajnošću, pretvori u bilo što, ali kada najbolji doktori iz navodno najboljih bolnica na svijetu kažu: ‘Ovo je čudo i nema drugog objašnjenja, to je čudo je jer si po svemu trebao umrijeti.’
Rekao bih da moje iskustvo nije bilo poput nekog prosvjetljenja koje su neki doživjeli, a znam da mnogi jesu. Malo mi je čudno to reći, ali moje iskustvo je bilo više naučeno, ali ja nisam tako pametan i ne učim baš puno. Zapravo sam odbacio ono otprije naučeno i prestao tražiti fizičke, opipljive stvari, a pronašao ljude koje sam mogao dodirnuti, koji su danas živi, koji će ti u detalje reći tko su i što su kao ljudi. Jedini razlog zašto su oni i danas tu je što su došli ovamo i potom primili čudo. Znate, ja sam… Malo sam po naravi nediscipliniran, ali Bog je smatrao prikladnim u moj život poslati ženu koja nije takva. Mi smo jako različiti na mnogo različitih načina. I tako, cijelo to putovanje nas je dovelo, odnosno mene je dovelo do toga da steknem naviku promišljanja, umjesto da se uvijek ljutim. Znate, biti oženjen i živjeti cijeli život s jednom osobom može biti izazovno i, umjesto da se ponekad uznemirim, jer se nekada ipak uznemirimo, nismo savršeni, zaista krenem promišljati ili moliti za svoju ženu.
Ne želim se uznemiravati i osjećam kako su ovo mjesto i moje putovanje u vjeri općenito povezani. Znate, život je život, puno se toga događa na svijetu i mi smo upravo doživjeli neviđena vremena i ne znam hoćemo li ikada kao društvo moći gledati na bilo što na isti način.
Za mnogo ljudi bilo je to užasno i teško, ali, znate, takvo nije bilo i moje iskustvo. Ja sam s obitelji igrao na karte, sa svojom ženom i djecom, a to nisam činio ne znam koliko godina. Tako smo zaposleni, sve je ajde, ajde, ajde; daj, daj, daj i, odjednom, sve je stalo.
A čovjek jedino može biti ono što ispovijeda da je i biti još vjerniji ili živjeti u strahu i trepetu, a mi smo odabrali put vjere.
