Naša sumještanka Ivanka Nevistić prvi se put s dijagnozom karcinoma suočila 2022. godine. Nakon redovitih kontrola uslijedilo je liječenje od godinu i pol, uključujući 4 teške terapije, 12 blažih i operaciju. Krajem 2025. bolest se vratila i morala je ponovno na operaciju, kemoterapiju, zračenje i pametne lijekove.
Ivankin put:
Moja borba krenula je u 7. mjesecu 2022. godine. U tom periodu liječenja prolazila sam različite faze, bilo je tu svega: suza, straha, nepovjerenja, straha od nepoznatog. Jednostavno, morala sam krenuti u borbu. Prve 4 terapije, kako ih zovu (crvene), bile su jake i agresivne. Djelovale su kao bomba na moje tijelo. Nesanica, mučnina, strah su počeli činiti svoje.
Sve se to moglo podnositi do onog trenutka kad sam počela gubiti svoj fizički izgled: kosa, obrve, trepavice nestali su kao da ih nikad nije ni bilo. To je bilo jedno bolno iskustvo za mene. Morala sam ići naprijed, ne znam kako, ali išla sam. Molila sam, zazivala Boga i njegovu milost da me snaži, krijepi. Nevidljiva ruka, nevidljiva sila nosila me, a da toga nisam ni bila svjesna. Osjećala sam da ima nešto što me nosi, bio je to dragi Bog, ali ja i On.
Nismo bili baš toliko bliski da bih mu mogla reći kao sada: “Evo tebi predajem, nosi ti, misli ti.”
Bilo je tu i lijepih stvari. Perike koje sam nosila postale su mi izazov. Uvijek sam voljela uređivati kosu, sad je bila prilika i za to. Brzo bi to sve nestalo, smjenjivali su se osjećaji; dug je to period. Radost, tuga, bol, plač, pa opet radost. I dođe kraj.
Ivanka je zdrava žena – nikad neću zaboraviti taj dan. 15.12.2022. Dr. Josipa Jurić Marković me nazvala i čestitala mi najsretniji Božić u mom životu. Stigao je nalaz uredan i čist. Bože hvala ti! Bura emocija je izišla iz mene. Cijela moja obitelj je plakala i radovala se. Sreći nije bilo kraja. Bože hvala ti!
Vraćam se u normalan život. Posao, prijatelji, druženja, izlasci. Sve je bilo puno ljepše, svemu sam dodavala ljepotu, svakom susretu, svakoj osobi; uživala sam u svemu, zahvaljivala na životu, stjecala nove zdravstvene navike, molila jače, otvarala srce Bogu i stalno zahvaljivala. Jednostavno – uživala u životu.
Kažu da se povratak bolesti mjeri godinama: 5, 7… nekima se nikada ne vrati. Nisam razmišljala o povratku, a on se dogodio brzinom od nepune 3 godine. Uslijedio je šok i za mene i moju obitelj. Opet suze, suze, strah, na moje ponavljanje ovaj put sam bila spremnija – nekako sam brzo došla do sebe, uzela sam sebe i stavila se u Božje srce, koje me dočekalo otvoreno. Ništa drugo nisam ni razmišljala već da se želim cijela dati Isusu da me on nosi kao i prvi put. Odmah je odgovorio. Uzeo je moj strah, uzeo je moj nemir, i pretvorio ga u veliki nadnaravni mir, mir koji nadilazi razum. Osjećala sam se sretno i ispunjeno, bez obzira na dijagnozu ja sam išla hrabro i neokrznuto. Ja znam da Bog koji nas bezgranično voli, želi ponijeti naše terete i križeve, ako mu ih predamo. Onda smo mi oslobođeni. Svakim danom Mu zahvaljujem, molim Mu se, jer mi je dao nešto što nikad nisam imala. Dobila sam križ, ali sam dobila Njegovu veliku milost, koju ne želim izgubiti.
Najljepši dio moga puta je predanje dragom Bogu koji me krijepi i osnažuje, i kao zahvala njemu iz mog srca je potekla pjesma (ja koja nikad ništa nisam napisala) baš Njemu:
MOJ PUT
Kad život natovari svoj križ
Kad se izgubiš u svemu
Padneš na prvoj postaji svog puta
A onda se obratiš njemu…
U borbi svojoj i boli
Koračaš tiho i sneno
Tražiš pomoć od ljudi
A onda nađeš onog tko voli…
Voli te baš takvu kakva jesi
Voli tvoj glas i tvoju kosu
Voli tvoje ruke i oči
I kad mu predaš sebe
On te nanovo mijesi…
Nastaješ nova ti
Novo je srce u tebi
I sve što se događa tada
Ništa promijenila ne bi
Osjećaš njegovu blizinu
Osjećaš njegovu snagu
Osjećaš njegovu moć
Osjećaš veliku radost
Koja neće proć…
I tako dan po dan
Zajedno pod ruku s njim
Uzdigneš srce Bogu
A srce zadovoljno stanjem tim…
Ostani ljubljeni Bože
Ostani u duši toj
Pokaži palom svijetu
Da utjeha je: mir tvoj…
Hvala ti ljubljeni moj
Hvala za svaku bol
Hvala za suzu svaku
Hvala za mir tvoj
Želim te slijediti Bože
Iz dubine duše svoje
Ja ću ići za tobom
A ti povijaj rane moje
I nek duša moja
Još jače tvojim sjajem zablista
Ja volim svog utješitelja
Ja volim Isusa Krista
– s ljubavlju: (25.1.’26)
Ivanka Nevistić / Tomislavcity
