Priča “Dva doma” naše mlade sumještanke Ivane Jurčević, učenice 8. razreda OŠ Ivana Mažuranića Tomislavgrad, objavljena je na portalu Udruge mlada pera a možete ju pročitati i na našem portalu. Spomenuta Udruga, među ostalim, promiče dječje, mladenačko, učeničko i studentsko literarno stvaralaštvo.

Ivana Jurčević: Dva doma

Na putu do crkve sjedim na zadnjem automobilskom sjedalu i gledam u isti prozor kao i prije pet godina, na putu koji mi je promijenio cijeli život. Oči mi se pune kad se sjetim one crkvice pod velikom vrbom koju sam zadnji put vidjela prije pet godina, a čiji zvonik viđam ljeti, odnosno kroz cijelu godinu kada sam u posjeti rodnom gradu. Ta misao držala me dok se automobil nije zaustavio ispred crkve.

Koraci su bili kratki i spori, a misli duge i brze. Prolijetale su mi kroz glavu odjednom, nakon svih tih godina navikavanja i prilagođavanja. Sjetih se ljubičaste ograde cvijeća koju sam zamijenila žutim niskim cvijećem iz dvorišta, sjetih se terena za balote, ili buće kako bi se reklo. Na to mjesto  me tata vodio kao malu, a od tu sam mogla vidjeti svoju bivšu, jednim dijelom plavu školu u kojoj sam provela jednu, ali vrijednu godinu. To mjesto je bilo potpuno različito od sadašnje škole, a jedina “sličnost”, da se tako izrazim, bila je ta da u obje idu djeca učiti o životu. Ovo nije jedina razlika između moja dva doma, jer vjerujte mi, ima još puno neizrečenoga, a čega ću se ja uvijek sjećati.

Ljeto, jesen, zimu i proljeće sam provodila na istoj plaži. Još uvijek se sjećam onih mirisa morske vode, kreme za sunčanje i klikova djece i galebova. Sada godinu provodim na zelenoj travi u hladu od velikog oraha i u toplini doma u hladnim danima gledajući s prozora na hladne šljive bez ijednog listića.

Prijašnji pogledi s prozora bili su s plave stolice, kroz narančasto-crvene zavjese na dvije snježno bijele zgrade, dvije nizbrdice, zeleni autić i bijeli zidić s crvenim točkicama koje su uvijek završavale na mom palcu. Da sad ne nabrajam sva sjećanja, jer ima ih još, završit ću ovu priču s plavo-bijelom putnom torbom u kojoj su moje stvari zadnji put bile prije tog puta, prije mijenjanja mog života, jer od tada osjećam ljubav prema dva doma, moru i kopnu.

Otišla sam bez ikakvog znanja i pozdrava u tek polupoznati svijet započeti polunovi život s vječnim bremenom sjećanja i knjigom života punom prilagodbe. U stvarni svijet me vraća crkveno zvono i njen glas: “Kasnimo”. Ja znam da je razlika između kopna i mora velika, teška i lijepa, no mislim da je veće, teže, no možda čak i ljepše imati dva doma, no to sam ja, dijete iz dva doma koje kad dođe na more osjeća da tu i pripada gubeći  pojam o vremenu. Kao i sada kad kasnim na svetu misu ulazeći u crkvu s vrtlogom slijepih misli, skoro ispunjena srca jer imam sve što mogu poželjeti, osim, znate već, drugog dijela mog doma i mog srca.

Ivana Jurčević, 8. c

OŠ Ivana Mažuranića, Tomislavgrad

Mentorica: Šima Majić, prof.