Sponzorirani članak
Ivana Ćurić profesorica je razredne nastave. Trajno je zaposlena u Osnovnoj školi u Bukovici. Uz primarni posao, Ivana se bavi novinarstvom i pisanjem te je dopisnica dječjeg časopisa Mali koncil – Mak. Od 2019. godine članica je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, a odnedavno i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Do sada je objavila dvije knjige kratkih priča i humoreski: „Iz dnevnika jedne mlade 1 i 2“, dva romana za djecu: „Folirant u razredu“ i „Sedmero znatiželjnih“ te knjigu kratkih priča „Moj tata superheroj“. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske otkupilo je 150 primjeraka romana „Sedmero znatiželjnih“ te se taj Ivanin naslov, ali i ostali mogu naći u gotovo svim knjižnicama u Hrvatskoj. Uz priče i romane, Ivana piše i igrokaze od kojih su brojni doživjeli i svoju izvedbu. U proteklih mjesec dana Ivanine su priče dobile dvije nagrade, nagradu „Dr. Eso Sadiković“ i nagradu „Petar Miloš“.
Na nadolazećim izborima Ivana je kandidatkinja Hrvatskih zvona za Skupštinu Hercegbosanske županije te smo s njom razgovarali o obrazovanju, umjetničkom stvaralaštvu, društvenom aktivizmu i poboljšanju društvenih prilika.
Javnim mnijenjem vlada uvjerenje da se politikom bave samo oni koji žele ostvariti svoj vlastiti interes. Je li to potpuna istina i što je motiviralo trajno zaposlenu ženu i samoostvarenu književnicu da se društveno angažira?
– Kod nas ali i na puno široj društvenoj sceni politika je sinonim za nešto loše ali to, nažalost, nije bez razloga tako. Svakodnevno smo svjedoci kriminala koji čine pojedinci pod okriljem politike, a nerijetko ljudi koji se bave politikom umjesto da svoje potencijale ulažu za opću korist svoje zajednice, teže samoostvarivanju vlastitih interesa, tako da djelatnost koja bi trebala težiti uređenju društva ustvari konstantno čini štetu tom istom društvu. Ipak, nepopravljivo vjerujem da uvijek i svugdje ima ljudi koji su drukčiji, koji se ne boje činiti promjene na bolje i koji su spremni dati svoj doprinos za opći boljitak cijele zajednice u kojoj žive. Bilo bi licemjerno od mene da to samo potiho govorim, bježeći od vlastite odgovornosti i čuvajući pritom svoju zonu komfora. Otuda i moja odluka o aktivnijem društvenom angažmanu.
Na nadolazećim izborima nastupate kao članica Hrvatskih zvona. Što Vas je ili tko Vas je motivirao da se pridružite baš toj ekipi?
– Svi u politici uvijek nude odlične ideje, laka rješenja svih problema i neodoljiva obećanja koja nam više nisu ni smiješna jer su već odavno poprimila gorak okus. Mislim da je izrazito važan karakter osobe koja nudi obećanja jer će on u danom trenutku biti presudan u tome hoće li osoba na poziciji moći imati snage donositi odluke za opće dobro, ili će prevladati sitni osobni interes. Meni se ustvari dogodilo da sam obratila pozornost, pa mi nije bilo teško uočiti autentične ljude koji se jednostavno ističu harmonijom u odnosu svojih riječi i dijela. Ako ste ikada pažljivo slušali sjednicu Skupštine i ako ste imalo pratili rad Vlade, morali ste uočiti zalaganje Krešimira Tabaka i Gordane Nakić. Nisu me trebali nagovarati da im se pridružim, pristupila sam samoinicijativno, a nakon toga sam se oduševila i ostatkom ekipe tako da sam danas ponosna biti članicom Hrvatskih zvona.
Šesnaest godina radite u struci, ali ne samo u nastavi. Pišete igrokaze, organizirate predstave i motivirate djecu da sudjeluju. Odakle crpite inspiraciju za dodatne aktivnosti i jesu li u pravu oni koji kažu da i učitelji moraju učiti dok su živi?
– Jednostavno radim ono što volim, u tome je sva tajna i zato mladima uvijek ponavljam važnost odabira zanimanja. Nije dobro da je cilj našega djelovanja novac i moć, po meni je to ljubav i mislim da svatko treba osluškivati svoje sklonosti u skladu s darovima koji su nam dani i u svemu davati svoj maksimum. U tom slučaju rezultati ne mogu izostati, naročito u situaciji kada ste, kao ja, okruženi ljudima koji svojim aktivnostima pristupaju na isti način. Ogromna je snaga u zajedništvu, a što se tiče učenja i rasta općenito, ne mislim da to vrijedi samo za učitelje nego za svakog pojedinca bez obzira na to kojim poslom se bavi.
Koji su po Vama najveći problemi u obrazovnom sustavu, što biste unaprijedili i što promijenili? Je li Vaša ministrica već učinila neke iskorake?
– Obrazovni sustav podrazumijeva svrhovit proces obuke i obrazovanja u cilju razvoja osobnosti. Doživio je značajne promjene tijekom svoga postojanja i mnoge nas tek očekuju. Njegovu razvoju, uvjerena sam, najviše doprinosi svestran razvoj pojedinaca koji će učiniti kvalitetnijim proces učenja jer je obrazovanje stup svakog društva. Postoje modeli koji su loši, a predugo su se zadržali, imamo cijeli niz problema od banalnih do složenih s kojima se svakodnevno susrećemo. Stoga je vrlo važno da od mjerodavnih institucija imamo podršku i razumijevanje kako bismo zajedničkim snagama što prije riješili probleme i ostvarili napredak. S novim generacijama dolaze novi izazovi, mudrost društva uvijek kasni za tehnološkim napretkom. Iz tog razloga osobno smatram da su nam svima koji radimo u obrazovnom sustavu kontinuirano potrebne kvalitetne stručne edukacije. Također, po meni je važno da osoba koja je na čelu ovog resora dolazi iz učionice i zbornice, koja zna kako sustav diše i koja ima empatiju, odlučnost i hrabrost da čini promjene na bolje. Naša ministrica ima sve potrebne karakteristike zato je i uspjela za kratko vrijeme ostvariti brojne rezultate.
U uvodnom smo dijelu rekli da ste do sada objavili pet knjiga od kojih su se neke afirmirale na širem prostoru. Kakav je danas status književnika? Pružaju li mjerodavne institucije dovoljnu podršku?
– Uistinu, ne mogu se žaliti na podršku od samog početka svoga pisanja. Nakladnik mojih knjiga je Đakovački kulturni krug, a sve moje knjige izišle su uz podršku Općine Tomislavgrad i Ministarstva znanosti, prosvjete, kulture i športa naše županije kao i Grada Đakova. Zajedno već nekoliko godina uspješno organiziramo kulturnu manifestaciju „Duvanjsko-đakovački advent“ na koju sam iznimno ponosna i uistinu nikad nisam naišla na zatvorena vrata, naprotiv. Na svemu tome sam izrazito zahvalna.
Iz dana u dan svjedočimo kako u našem društvu postoji sve više apatije, kao da se nad nama nadvio bauk pesimizma. Koliko je politička (ne)volja zaslužna za takvo stanje?
– Politika je, htjeli mi to priznati ili ne, itekako nazočna u svim porama društva, a činjenica je da su nam društvene prilike izrazito loše, stoga je jasno da loša politika ima jako veliku odgovornost. Ne volim upirati prstom i prozivati druge na odgovornost jer vjerujem kako svi imamo vlastitu odgovornost zbog sveukupnog stanja, doduše neki veću, a neki manju. Svi donosimo odluke s kojima moramo živjeti, a posljedice tih odluka mogu biti dobre i loše. Hoćemo li izići na izbore ili nećemo, koga ćemo odabrati i po kojim kriterijima odluke su koje donosi svaki pojedinac za sebe, ali s rezultatima tih izbora svi zajedno živimo. Ipak vjerujem u snagu, prkos i prirodno urođeni optimizam naših ljudi. Te su nam osobine uvelike pomogle u prošlosti pa ne sumnjam da hoće i u budućnosti.
Vraćaju li nam Hrvatska zvona toliko priželjkivani i potrebni optimizam i što biste poručili onima koji misle da u našoj županiji ne može biti bolje?
– Da tako ne mislim, sigurno se ne bih pridružila Hrvatskim zvonima. Kako ranije rekoh, uistinu vjerujem u ogromnu snagu zajedništva i kada se okupe ljudi s jednim jasnim, zajedničkim ciljem da život u našoj županiji bude kvalitetniji i bolji, nema sumnje da se to neće i ostvariti. Dobre želje uz bezrezervno ulaganje vlastitih potencijala svakog pojedinca, mora uzvratiti višestrukim dobrom za cijelu zajednicu. Vjerujem da nitko od nas ovdje ne bi ostao da ne misli da nam može i treba biti bolje. Na nama je samo da se i angažiramo da tako i bude.
