Priča Irene Letice Ćurčić u knjizi novinarke i predsjednice udruge “Nismo sami” Ivane Kalogjere jedna je od onih koje će vam ostati u sjećanju. Ona se s dijagnozom raka dojke suočila prije pet i pol godina. Na onkološkom odjelu KBC-a Zagreb primila je 16 doza kemoterapija, 18 doza biološkog lijeka i 25 zračenja, a na njih je odlazila našminkana i sređena pjevajući, a pod terapijom je vozila bicikl i prvi put stala na skije.
Sarajka rođenjem, ali već dugo Zagrepčanka Irena Letica Ćurčić (53) prije pet i pol godina suočila se s teškom dijagnozom. Nakon početnog šoka jer se s karcinomom dojke suočila u 48. godini kao osoba koja nikad prije nije bila u bolnici i rijetko kad bolesna, nikad se kaže nije pitala zašto baš ja, nego se protiv bolesti počela boriti na svoj način.
“Prvih mjesec dana sam se osjećala kao u akvariju. Ne znate otkud da počnete, kako da krenete, nitko vam ništa ne govori, i onda probate nešto tražiti na internetu. I tako sam naišla na jednu priču. Čitala sam iskustvo jedne gospođe koja je imala isti tip karcinoma kao ja, i ona se tijekom liječenja izborila da dođe na listu HZZO-a za jedan biološki lijek, a ja sam se hrabrila njezinim riječima”, priča nam Irena koja je u borbu ušla inatom veličine Jahorine.
“Prva stvar koju sam kupila je bio ruž! Najcrveniji! A kupila sam ga dok sam primala “crvenu”, što je kemoterapija. Kada sam ostala bez ijedne dlake na tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam se hrabrila i liječila. To jutro kad trebaš ići gore po crvenu, sve se u tebi opire, ali noge same ustaju i idu. Svezala bih maramu, nacrtala obrve, stavila crni krajon na kapke da ne izgledam kao “izvanzemaljac”, i naravno, crveni ruž. Obula bih i visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala!”, rekla je Irena koja je pričom samo htjela pomoći sljedećoj ženi koja se nađe u takvoj situaciji.
Prije nego se ona razboljela, tri godine je pomagala suprugu koji je bolovao od raka debelog crijeva, a nakon toga je on bio velika podrška njoj. Ona od teške dijagnoze broji pet i pol, a on šest i pol godina.
“Kad se njemu to dogodilo dvije su nam kćeri bile na fakultetu, a dvije u srednjoj školi. Kad se meni dogodilo, jedna je planirala vjenčanje. U ponedjeljak sam primala kemoterapiju, a u subotu sam stavila periku, našminkala se i plesala do pola pet ujutro. Terapije vas razore, ali sam jednostavno gurala dalje. Nisam imala vremena očajavati, jer mi to nije u duhu. Kao Sarajka, prošla sam rat i ponovno sam stvarala život i gurala djecu. Trenutno imam četvero unučadi. Dok sam bila pod kemoterapijom su se dvije moje kćeri udale. Peto unuče nam zapravo treba doći u siječnju 2020.”, smije se Irena koja uživa u druženju s prijateljima, a inače sa suprugom vodi uspješan posao. Svi se pitaju kako to da je na terapiju odlazila u štiklama, a ona na to ima samo jedan odgovor.
“Htjela sam dokazati da iako je bolest ružna, nisam ružna ja. Nisam ja ono što mi se dogodilo. Možda je to i neka ženska taština. Tako sam se ja osjećala i tako sam i gurala. Dolazila sam gore na terapiju tip-top. Tako mi je dolazilo”, dodaje Irena koja svojim osmijehom osvaja sve oko sebe.
