Stipi Staniću
Duvanjsko polje nažimlje grudi…
i duvanjska gruda još jedno krhko ljudsko tijelo u svoju utrobu primi. Na Vučkovinama, u vrh Duvanjskog polja.
U ovim kasnim noćnim satima, kada nestade svakog žamora, jecaja, kada ishlapiše sve riječi ohrabrenja i utjehe, u samoći svoje sobe, slab, nemoćan, nesvjestan tvoje veličine i časti koju ti na posljednjem ispraćaju uputi tvoj duvanjski puk, upućujem nekoliko riječi, nadam se i u tvoje ime, brate.
Svim ovim dragim ljudima koji poželješe posljednji put susresti se s tobom, iskazati ti poštovanje te izraziti riječi utjehe tvojoj predivnoj obitelji: ženi Aniti i djeci Jozi i Antoneli, tvojoj i mojoj, brate, ucviljenoj majci Ivi, tetki Stani, nama, tvojoj braći i sestrama i našim obiteljima, ne treba objašnjavati i govoriti tko je bio Stipe Stanić. Oni znaju da je Stipe Stanić bio nesebično darežljiv prema drugima, da je držao do prijateljstva više do samoga sebe. No, do jednoga je držao iznad svega. Hrvatske. U mom sjećanju ostaje neizbrisiva scena tvoga ulaska u autobus s prvim duvanjskim dragovoljcima koji krenuše braniti Hrvatsku. Kao stariji brat dao sam sebi za pravo upitati te: Pa kuda ideš? Slegnuo si ramenima. Što ćeš raditi? Slegnuo si ramenima. Pa što ideš? Idem braniti Hrvatsku! I branio si je. Borio si se. I prošao sve hrvatske bitke od Plitvica s pokojnim Josipom Jovićem i drugima do Gline, Petrinje, Pakraca,… Vukovara… I bio si ponos, naš ponos. Prvi hrvatski redarstvenik, Stipe Stanić, pripadnik antiterorističke postrojbe specijalne policije u Lučkom. O, brate, kako smo samo važni bili u očima drugih zbog tvoga ratnoga puta!
I kada su se ratna djelovanja u Hrvatskoj smirivala, kada se radio preustroj i zauzimale pozicije, kada su se dijelila odličja, tebe to nije zanimalo. Napustio si sve i vratio se svojoj kući. Vidio si da su tvoj ćaća i tvoja mater, tvoja braća, sestre, prijatelji, nespremni za ono što dolazi. Opet si sve svoje stavio u službu obrane svoga naroda. Na ovaj ili na onaj način prošao si sve ključne bitke. Davao sigurnost. Spašavao od pogibelji. Drugi su učili od tebe i divili ti se. O tebi su pričali, ponekad i pretjerivali. Nisi podlegao i nisi dopuštao da ti laskaju. Takve ljude nikada nisi volio. Nikada nisi bio dio ikakvog sustava, posebno ne onoga gdje se skupljaju zasluge. Ali si imao prijatelje, najbolje prijatelje.
Vrijeme je prolazilo.
Vremena prošla, vremena ratna, ostavila su traga. Velikog traga. O tome si rijetko pričao. Godinama je taj teret postajao teži, a tijelo krhkije. Fizičke rane i ožiljke prekasno si počeo liječiti. Zadnjih sto dana koje si proveo u bolnici u Splitu dalo je naslutiti da je tijelo došlo svome fizičkom kraju. Duh je bio jak. Nevjerojatno jak. Vjerovali smo da ćeš i ovaj put uspjeti nadvladati sve poteškoće, ali Božja volja bila je drukčija. Veliko srce Stipe Stanića nije izdržalo. Pomiren s Bogom i ljudima, blago u Gospodinu, krenuo si u vječna prostranstva gdje s oka svaka suza nestaje…
Što smo naučili za vrijeme tvoga boravka u bolnici? Upoznali smo puno ljudi, tvojih prijatelja, kojima si bio bitan i koji su molili i iskreno se nadali tvome ozdravljenju. Hvala svima! No, brate, ovdje želim istaknuti jednoga čovjeka, tvoga kuma Iću, ma bolje je reći tvoga brata Iću. Pored nas četvorice braće, ti si imao i petoga, svoga Iću. Čovjeka koji je probdio uz tvoju postelju svo dopušteno vrijeme. Dragi Stipe želim ti reći da prema tome čovjeku gajimo neizmjerno poštovanje. S radošću smo ga prihvatili kao kuma, a sada ćemo ga zamoliti da ga i bratom zovemo. Hvala i njegovoj Lani na strpljenju i na svim satima koje je darovala da bi Ića mogao biti uz svoga kuma Stipu.
Zahvaljujemo se i svim medicinskim radnicima, od hitne pomoći Doma zdravlja Tomislavgrad do svih odjela KBC Firule na kojima je Stipe boravio. Hvala za svaku ljudsku gestu i pruženu njegu. Neka vas Bog nagradi za vaš neizmjerni trud i teški rad!
I na kraju, Stipe, pišem tvoje omiljene stihove:
Oro ima nebo,
riba ima more,
jelen ima šumu,
a vuk ima gore.
A ja, a šta ima ja
Šćepan Križ mi uzeše…
Neka mi oproste svi prijatelji Stipini, znani i neznani, njegova obitelj, naša draga mater, braća i sestre što u svojoj velikoj boli ovim nemoćnim riječima razotkrivam svoju ranjivost i slabost. Jer Stipe je bio veliki čovjek. Ljudina!
Jerko Stanić, Stipin brat
Tomislavcity
