Ništa nije slutilo da će jedan srpanjski dan zauvijek promijeniti naše živote. Toga jutra otišao si na posao i onda iznenada, bez riječi, prešao u vječnost… Bio je to trenutak u kojem je srce osjetilo bol kakvu prije nije poznavalo.
Teško je prihvatiti stvarnost u kojoj tebe više nema. Teško je razumjeti da više nećeš otvoriti vrata, da tvoj glas nećemo čuti, da se više nikada nećemo zagledati u tvoje, uvijek nasmijane, oči. Svaki dan nosi novu borbu između srca koje te traži i razuma koji pokušava prihvatiti da si zauvijek otišao.
I kako vrijeme odmiče, sve više nedostaješ. Nedostaješ u svakom našem dahu, riječima koje ostaju neizgovorene, u sitnicama koje su bile toliko tvoje… Nedostaješ u danima koji prolaze, u trenucima kada bi tvoja prisutnost značila više od svega. Nedostaješ…
Bio si poseban u svemu. I velik… ne samo po stasu, već po skromnosti, dobroti, ljudskosti… Bio si stup naše obitelji, uzoran suprug i otac koji je primjerom odgajao. Naučio si nas da je rad temelj svakoga uspjeha, da poštenje nema cijenu i da se dostojanstvo čuva i kad život postane težak. Naučio si nas da veličina čovjeka nije u onome što ima, već kako se odnosi prema drugima. Naučio si nas toliko toga, čega tek postajemo svjesni…
Danas imamo uspomene koje čuvamo kao najveće blago. I dok mi živimo, živjet ćeš i ti, u našim sjećanjima, molitvama, svim onim vrijednostima koje si ugradio u nas, u rukama koje rade kao što si ti radio, u pričama koje pričamo našoj djeci, u tišini koja izgovara tvoje ime kad riječi utihnu…
Zahvalni za svaki trenutak s tobom, čuvamo te u srcima, u nadi i vjeri da si u Gospodinu pronašao utočište i mir.
Tvoji: supruga Branka, djeca: Ana, Ivan, Ante, Adam i Tomislav, unučad: Petra, Gabriela, Marko, Petra, Ana i Marija, zet Jakov, nevjeste: Slavica, Nikolina i Anđela, brat Vinko s obitelji, sestre: Ljilja i Barka s obiteljima, obitelj Papić i svi koji te se s ljubavlju sjećaju.
