Kao i svima koji smo ga poznavali teško mi je povjerovati da ga više nema. Da je otišao zauvijek. Činilo se da je on posljednji koga bi ta neumoljiva Franjina „sestrica“ smrt mogla potražiti. Još prije koji dan smo se dogovarali da ćemo se naći i u miru razgovarati o toliko toga. Ali eto, i to smo zauvijek propustili. Kao i toliko drugih stvari i prilika.
Ivana sam upoznao kada je kao mladi liječnik došao raditi u DZ Tomislavgrad (tada Duvno). Kao da je jučer bilo. Igrom sudbine baš je meni pripala prilika da budem onaj koji će ga primiti (bio sam ravnatelj) i da mu na neki način budem prvi mentor i učitelj. Sijećam se simpatičnog mladića, skromnog, ali ponosnog, koji se vrlo brzo uklopio u kolektiv. Pošteno se trudio da opravdao ukazano mu povjerenje i bio na dobrom putu da se razvije u vrsnog liječnika kliničara. Onda su nam se životni putevi razišli. Ja sam otišao u hrvatsku metropolu, a njega su turbulentna zbivanja koja su ubrzo uslijedila odvela u svijet politike. A kada je zaratilo on je obukao vojničku odoru i stao u obranu svoga naroda.
O Ivanovu doprinosu u obrani od agresora tih ratnih godina, osobito u organizaciji saniteta HVO i u spašavanju ranjenka, i naših i neprijateljskih, najbolje govore njegovi suborci i prijatelji. Bilo je to dostojno svake hvale i divljenja. S jednakom se strašću nastavio zalagati za svoj narod i u Hrvatskom saboru, da bi se na kraju vratio tamo gdje smo obojica započeli svoju karijeru – u Dom zdravlja Tomislavgrad. Tko bi pomislio da i to može biti „bojišnica“, i to kobna!
Svemu ovome što sam spomenuo, a što bi nama običnim smrtnicima bilo previše i za više života, ja bih u ovom tužnom trenutku opraštanja od prijatelja dodao i istaknuo na prvo mjesto Ivanov odnos prema stricu i strini. Bio je to odnos pun ljubavi i poštovanja sve do kraja njihova života. Kao izraz duboke zahvalnosti za sve ono što su oni učinili nakon prerane smrti oca. Uz hrabru i plemenitu majku Lucu i uz strica i strinu, malom Ivanu i bratu Željku nije nedostajalo ništa. Sudbina je htjela da je i Ivanu pripala ista uloga nakon pogibije brata Željka od zločinačke granate. Tu svoju ulogu prema bratovoj obitelji on je zajedno sa svojom Verom odradio na jednako plemenit način kao i stric.
Na kraju, kao što je to lijepo sažeo Ante Damjanović, Ivanom ratni sudrug i prijatelj: „ Živio je i radio baš kao da ima sto srca, ne znajući da troši jedno – jedino”.
Dragi prijatelju Ivane, vjerujem da si sada u boljem svijetu nego što je ovaj koji si napustio. I da u društvu anđela bdiješ nad svojim anđelima ovdje koje si ostavio da tuguju za tobom. Neka je pokoj duši tvojoj i neka ti je laka hrvatska gruda.
Ante Ljubičić
Ivana Bagarića sam upoznao 1993., na putu za Mostar. Bio je to dan kad je umro Dražen Petrović. Doznali smo to slušajući vijesti oko desetak sati. Nakon toga smo šutjeli zajedno sa dr Markom Radošem gotovo do Mostara. Nikad Ivana Bagarića nisam više vidio toliko šutjeti.
Onda odjednom – ode Ivan. Baš nevjerojatno. Baš neprihvatljivo. Baš neshvatljivo. Neke smrti su baš drukčije. Neočekivanije. Neki kao da manje imaju pravo mrijeti. Na neke kao da i smrt ima manje prava. Di ćeš brate mili na njega, vidiš da je čvrst i postojan ko stijena duvanjska!
U međuvremnu smo zajedno prošli tisuće i tisuće kilometara. Zajedno pojeli puno soli. Narazgovarali se do sita, iako bi uvijek ostala ona njegova završna, pa makar na izlasku iz auta – samo još ovo da ti kažem. Važno je, naravno.
Podijelili smo mnoge snove o obitelji, narodu, državi, ratu… Nakon toliko zajedničke soli imali smo pravo na to. Došlo je vrijeme da Ivana nazovem Muflonom. Nije se bunio samo zato što se svima odreda svidio nadimak. I samo zato što je Marko Radoš u međuvremenu postao Mučni Padre.
U međuvremenu sam se naslušao o stotinu bolesti od kojih će vjerojatno umrijeti. Puštao sam ga da o tim boleštinama priča taman toliko koliko mi je trebalo da prikupim dovoljno materijala za nemilosrdno sprdanje. Onda bismo se obojica razuzdano smijali.
Jedino o srcu nikad nije govorio ništa. Ono je vjerojatno i bilo zdravo. Samo ga je neobuzdani, divlji Muflon nemilice mamuzao i trošio. Jer živio je i radio baš kao da ima sto srca, ne znajući da troši jedno – jedino.
Kao liječnik možda i nije bio najbolji liječnik na svijetu. Ali je bio najdostupniji i najrazgovorniji. Mnogoj babi je bilo najvažnije da je “uštipne” za upale obraze i da joj zvonko, da cila ulica čuje, kaže – ma, nu, uvik ko cura.
Kaže legenda kako je postojao jedan broj starih žena koje su uobičajile dolaziti u uredovno vrijeme Bagrićevo, u ambulantu. Svakoj bi našao lijeka – najčešće razgovorom i slušanjem. Jedna stara žena je u dva navrata “izostala” a da nije ispričala svoj izostanak. Pa dobro Mande, di si ti brate mili, da se nije štogod dogodilo – pitao je povišenim glasom Ivan? A ja ti jadna, moj Ivane, imala sam ništa prišnjeg posla pa ti nisam mogla doći. A, onda je opravdano, ali isto drugi put pazi da ne izostaješ, rekao je miroljubivo Bagarić.
Moj kum Muflon je bio sjajan čovjek. Pravi brđanin – grlen, pun snage, zdrav, uvijek spreman za “partiju lopte”, gorljiv i razgovorljiv. A ako već nije mogao govoriti znao je i slušati. Uvijek na dispoziciji svima, i znanim i neznanim, u bezazlenim ali i sudbonosnim situacijama. I vrlo bogubojazan.
Onako grlen, gorljiv i razgovorljiv, robustan, bio je naprosto nezaustavljiv. Nije bilo točke koju nije mogao dosegnuti. Nije bilo bilo razgovora kojeg nije mogao zapodjenuti, niti je bilo osobe pred kojom je pokorno morao glavu sagnuti. Svi su ga znali i sve je znao. Tako nam je i mogao svuda otvarati vrata. Ivan Bagrić, Ivan Šarac i Ivo Lučić su u tim mučnim i teškim vremenima bili naši i kišobrani i gromobrani. Tako je i bio moguć i Bijeli put i mnogi drugi, manje ili više znani projekti.
Ivan Bagarić bio izvrstan vozač koji bi s uživanjem izvlačio najbolje iz automobila. Ponekad je izgledalo da mu fali samo zerku da poleti. I na tu prvu vijest o Ivanovoj smrti, učinilo mi se da to samo znači da je prije kraja piste napokon uzletio. Teško mi je prihvatiti da je uzletio i da se amo vraćat više neće.
Zbogom dobri, divlji, gorljivi, przničavi i nadasve plemeniti čovječe. Imali smo još puno toga reći. Još i sad su mi mnoge psine i podvale na pameti. Još smo tko zna koliko puta mogli smijeh natjerati na suze.
I pozdravi svakako sve naše najmilije. Pozdravi našeg dragog Ivana Šarca i premudrog Slobodana Langa. Ali opet, iako znadem na kakav si put krenuo teško mi je vjerovati da nećeš naći načina da svratiš na kavu.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
tockanai.net/Tomislavcity
