Slobodanu Praljku (Generalu hrvatske vojske)
Dugo je pripremana tvoja izdaja
Sastajahu se, sašaptavaju u mračnim ulicama
U saborskim hodnicima, za govornicama
Prvi od naroda tvog
Vojskovođe razoružaše, razjediniše vojske
I od protivničkih vojska darove primiše
Najviše časti i zasluge
Začudo tolika vojska junačka
Da ne reče ništa
U ratu pobijediti, u miru se ne usprotivi
Samo tiho oružje odloži
U čašu otrov nališe
I miješahu dugo, godinama da se izjednači
Da brže djeluje, da mu nema lijeka
Na koncu samo prvotni naum potvrdiše
Nepravdi svijeta ga izručiše da mu sudi
I prije no što suđenje otpoče
K’o da neki čudni veo pade na lice naroda
Pomuti razum i narod u san utonu
Upade u zamku vremena i lijeka mu se ne nađe
Na veseljima svojim pjesme neprijateljskih vojska
zapjevaše
Veseleći se uz njih
Ti si narode otrovao mučenika
I dobio mučenika
Ti si k’o pjena vrh vala što je val pomiče
Nit pjesniku više možeš biti nadahnuće
Sad tražiš krivca u nepravdi svijeta
A gdje god da kreneš
Jedna za drugom izdaja ti šeta
Ako ne završiš na lomači
Ako ti omču ne stave
Nebeske sile ako te ne izbave
Ni za ime ti se neće znati
Ni rođena te majka neće moći prepoznati.
Ilija Smiljanić, Poniranja, 2019.
