Već godinama želim neke svoje misli prebaciti na papir, podijeliti s dragim ljudima…
Dijete sam umrloga hrvatskog branitelja. Tata je od prvoga dana rata bio na bojištu. Živio je za svoj san – slobodnu Hrvatsku. Nažalost, smrtno je obolio i preminuo nekoliko mjeseci nakon akcije Oluja.
Godine prolaze, a ja se za svaku godišnjicu Oluje budim sa suzom u očima i sjećanju na jedan prizor – tata sjedi i gleda vijesti, nestrpljivo iščekuje informacije i na kraju čuje vijest o Oluji i veličanstvenoj akciji hrvatskih branitelja. U njegovim očima pojavile su se suze. Mama ga pita zašto plače, a on joj odgovara: „I ja bih da sam tamo.“
Bila sam dijete i nisam shvaćala, ali sada znam: TAKO SE VOLI DOMOVINA!!!
Godinama nakon toga uhvatim se u razmišljanju je li vrijedilo, dragi tata? Vidiš li ovo danas, je li vrijedilo???? A onda u meni nešto odjekne i zagrmi: Sretan vam Dan pobjede!
Ništa ne smije umanjiti vašu žrtvu dragi branitelji; draga majko koja si ostala bez svoga sina, draga ženo koja si ostala bez svoga muža; drago dijete koje si ostalo bez svoga oca. Ničije pogrešne odluke, potezi, politika… ne smiju umanjiti vašu žrtvu.
Dragi branitelji, sretan vam dan pobjede i domovinske zahvalnosti!
Tata, hvala ti! Počivaj u miru Božjem!
Kći umrloga hrvatskoga branitelja iz Tomislavgrada
Tomislavcity
