Po jutru se dan poznaje. Dan još traje.
Nakon ranojutarnjega i samo takvoga pada na duvanjskome snijegu pod kojim se, Mamić bi rekao „mučki“, krio led, uslijedilo je nekoliko sati svakodnevne užurbanosti u kojoj su se samo nizali propusti izazvani upravo tom pošasti suvremenoga življenja. (Ne pada mi napamet spominjati sve!).
Mobitel je ostao kod kuće na punjaču pa je slijedio još jedan izlazak na led… Istim putem: kuća-parkiralište-posao, ali u obrnutome smjeru. Srećom, sva klizanja i padovi završiše bez težih posljedica. Obuća je bila ok.
S radija se čuje Mate: „Zamela nas vijavica bijela…“ a potom i komentar: „Ma nije ti neki kaput“.
Treća sreća.
Vrijeme je za povratak kući vozilom. Upalilo se odmah. Baš čudno! Mogao bi to na koncu ipak biti dobar dan! Ali, tek što se pokrenulo slijedilo je „šlajfanje“ na ledu. „Korak naprijed – nazad dva“. Nastavim li ovako udarit ću u ogradu. Kovanu. Bila bi šteta. Clio već nekoliko mjeseci „izdaje“. Manji žal.
Duvanjski srednjoškolci – strukovnjaci pitaju: „Treba li vas pogurati?“
– Ne znam. Ima leda i…
– Ma, lako za nas. Mi smo ionako mrtvi! – prekida jedan uz grohotan smijeh ostalih.
Mrtvi, a smiju se!? I guraju! I odguraše vozilo naprijed. Tek u znak zahvalnosti zasvirah jer…
Zahvaljujući njima stigoh na vrijeme preuzeti jedno dijete s čuvanja i drugo spremiti u školu.
Valjda je spremno!?
Ručak. Neki su ga već pojeli. Neke mame su radišne i već jučer, noćas ili rano jutros spremile ručak za danas. Kako mi ovoga puta to nije uspjelo!? Izvući ću se na kvatre i na melankoličnost.
Znam da će odgovornost ipak pobijediti za koju minutu, ali prije lonca i kuhače svjesno sjedam za računalo sa željom da napišem riječi zahvalnosti našim srednjoškolcima za današnju gestu. Znam, nije to „ništa posebno“ pa to se “podrazumijeva” rekli bi neki, tako smo i mi odgojeni, takvi smo bili nekada i…
Svejedno, i kako god razumijeli ovo zbrda – zdola pisanje – draga djeco, a vi ćete se prepoznati, HVALA VAM ŠTO STE ME POGURALI!
Z.S./Tomislavcity
Ilustracija: Pixsell
