Ovoga ljeta u promociji knjige Frane Smiljanića i njegova sina Ilije Smiljanića sudjelovao je ugledni hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac Goran Grgić. U kratkome susretu, nakon promocije, razgovarali smo s ovim talentiranim, svestranim i vrlo susretljivim glumcem, kojega je ovdašnja publika mogla vidjeti i u filmu Hajduk Mijat Tomić, produkcijske kuće Studio Perić. Kao što je vjerujemo našem čitateljstvu poznato, gospodin Grgić ima i duvanjske korijene. Naime, njegov djed rođen je u Omolju.
Čuli smo da ste prekinuli odmor i došli u Tomislavgrad na ovaj kulturni događaj, što očito govori o njegovoj važnosti.
– Čim se spomene Tomislavgrad imam i nekakvu obvezu doći, a osobito ako me se pozove. Kad sam vidio materijale o čemu se radi, o ocu koji je pisao pa onda i sinu i da se to nastavlja, posjetio sam se naravno i na svoju obitelj koja je ovdje ostavila svoje korijene, nekakve temelje i za nas i za ostale generacije. Red je da se ovdje apsolutno pojavim. I nekako, uvijek se na jedan čudan način uzbudim kada dođem u Tomislavgrad, iako ovdje kod djeda nikad nisam ljetovao već u Širokom Brijegu gdje se preselio i otišao sa suprugom, ali i ovdje su mi korijeni i to osjećam.
Uspijeva li se jedan glumac poput Vas, kojega možemo vidjeti u kazalištu, filmu i na televiziji, odmoriti tijekom ljeta?
– Nisam se baš ovih dana odmarao, iako sam bio s obitelji. Imali smo turneju po moru s novom predstavom Dekorater, i išli smo stvarno od mjesta do mjesta. Bilo je dosta naporno i kad je došao poziv iz Tomislavgrada, morao sam pitati obitelj je li „smijem“ to napraviti – očekivali su da se ipak odmorim barem tjedan dana. No, uspio sam ih nagovoriti da dođu sa mnom u Tomislavgrad o kojem sam im pričao i čini mi se da su i oni zadovoljni kao i ja, ali i obitelj Smiljanić.
Nakon morske turneje, koji projekti Vas očekuju idućih mjeseci?
– Osim turneje s tom novom predstavom, koja još nije izašla i čija je premijera u desetome mjesecu, na početku ove sezone ide predstava Idiot, onda slijedi predstava Dalibora Matanića, nova sezona Novina – ušao sam u novu seriju koja se igra na Novoj TV – riječ je o sapunici, a onda ide snimanje filma Divljaci s jednim mladim režiserom, nakon toga na Hvar… dosta toga imam, ne mogu sve ni upratiti.
Osjećate li se ispunjenije u kazališnim ili filmskim, odnosno televizijskim ulogama?
– To je dosta često pitanje. Ne vjerujem da to itko može točno odgovoriti, osobito ne oni koji igraju i u kazalištu, i na televiziji i na filmu, zbog toga što je to ljubav, ili dobar tekst ili bolji novci. U kazalištu se mi glumci zapravo osjećamo kao da nam je to ishodište – tamo se kalimo, tamo se obrazujemo i tamo zapravo imamo živi kontakt s publikom. Tu se nadopunjujemo i hranimo s nekakvom energijom za budućnost i kazalište je duboko glumačko. Uvijek postoje premijere, predstave ostaje u rukama glumaca i mi ih nadograđujemo, živimo s njima. Televizija je u principu producentska stvar – nekakve mudre glave osmisle što bi se trebalo snimati na televiziji – govorimo o komercijalnim televizijama i projektima za široki krug ljudi. Film je duboko režiserski. I koliko god se trudili i pokušavali biti involvirani u film, on se snima u jednome momentu i tek za godinu-dvije, kad film prođe montažu, glazbu, uređenje slike i sve ostalo, vidiš gotov produkt i već pomalo zaboraviš, ne da si to snimio, nego zaboraviš koje si imao osjećaje i na koji si način funkcionirao u nekome kadru ili na nekome terenu na kojem si snimao. Ipak, volim se okušati u svemu i ne bježim od toga, pa ni od sapunica i radiodrama niti svega ostaloga. No, kazalište je mjesto naše oaze u koje se uvijek sakrijemo i tu se nadahnjujemo i nadopunjujemo.
Pretpostavljam da nije jednostavno odrediti se po pitanju najdraže ili najbolje uloge.
– Skupio sam dovoljno godina da imam puno naslova i uloga koje sam igrao. Kazališnih ponajviše, a one, opet, s druge strane žive samo u mome sjećanju i sjećanju publike. Kazališni teoretičari će vjerojatno često to spomenuti, ali znam i mnoge ljude kojima su neke uloge ostale u dugome sjećanju. Recimo, uloga Jože Svetog u Brezi – bila je moj iskorak, i mnogi ju se sjećaju, a Mjesec dana na selu predstava je koja je 14 godina trajala u kazalištu Gavella. To su velike, lijepe uloge, pa Hamlet u Histrionima, u mom HNK-u je bilo zaista 3-4 uloge iza kojih mogu u potpunosti stajati i koje su nagrađene. I na filmu i na TV-u imam izuzetno dragih uloga. Na televiziji me, recimo, označila serija Dobre namjere. I dandanas me ljudi susreću i govore o tome mom kriminalcu Ljubasu, koji ima nadimak kao što su ovdje prezimena. Ovdje se tako rado sjete Konjanika, ali u principu svaki će glumac reći da mu je najdraža zadnja uloga ili ona sljedeća.
Vaše mišljenje o filmu Hajduk Mijat Tomić u kojem ste igrali ulogu kuma Ilije? Nismo Vas vidjeli na tomislavgradskoj premijeri.
– Film sam na kraju vidio u kinu Tuškanac, u Zagrebu. Porazgovarao sam s autorima. Naravno da je to ogromna tema i drago mi je da sam bio unutra i da sam vidio tako ogromni entuzijazam. I ekipa i autori su mi skrenuli pozornost na tu temu i na ogromnu osobnost Mijata Tomića. Mislima da je u film u sklopu svojih mogućnosti napravljen vrlo dobro i to može biti čak uvod u jednu veliku stvar i povod meni, a i ostalima koji će to vidjeti da se domognu nekih konkretnih novaca. Danas je to nemoguće učiniti bez koprodukcije. Ovo što je obitelji Perić napravila, iako amaterski, je ogromno i fascinantno i naravno da je vrijedno pohvale i gledanja, ali mislim da ta tema zaslužuje produkcijski moćan film kako bi skrenuli pozornost i na Divu Grabovčevu i na Mijata Tomića i na ovaj kraj, tu burnu povijest koja je ovim krajevima prolazila i o kojoj zapravo ne učimo dovoljno. Davno su to svi otkrili u Americi – u Hollywoodu, a sad čujem i da Rusi stvaraju svoju filmsku produkciju, jer su shvatili da se preko filma može izuzetno puno.
Zora Stanić/Tomislavcity